Nakon pažljivog slušanja pjesama Desingerice i Pljugice, moram priznati da sam pronašla nekoliko osobnih favorita. Iako se možda ne bi savršeno uklopila kao pozadinska glazba za čitanje ili pisanje moje kolumne, s povjerenjem mogu reći da ću je sigurno pustiti kad želim dobro se zabaviti. Što se tiče ideje da Desingerica udari patikom u glavu tokom svog nastupa, moje trenutačno stanje duha možda nije takvo, ali ne mogu govoriti u ime tinejdžerske verzije sebe koja bi mogla imati drugačije mišljenje.
Svaka glazba ima svoju publiku, a to uključuje i ovakve izvođače. Uvijek će biti ljudi koji će se povezati s Tonijem Cetinskim, dok će drugi možda pronaći zajednički jezik s Pljugicom i Desingericom. Ne vidim ništa loše u tome – ono što je doista važno je da ljudi pronađu radost i užitak u glazbi koju vole. Čini se da danas mnogi ljudi nekako gube slobodu da naprave pogreške, da iz njih uče i rastu. No, tu dolazi pitanje samopouzdanja i stiže KENSEL (čini se da je to ime ili izraz) – i vrijeme je da se pozdravimo s takvim ograničenjima!
Glazba nema moć da pretvori našu djecu u ovisnike, lopove, probleme, alkoholičare ili kockare. Nedostatak otvorenog komuniciranja s roditeljima može dovesti do takvih negativnih ponašanja. Treba shvatiti da glazba sama po sebi ne oblikuje karakter naše djece; mi, kao roditelji, nosimo tu odgovornost. Nije fer kriviti glazbu za negativne utjecaje na djecu kada postoji mnogo drugih čimbenika, posebno iz obitelji i društva.
Trenutačno smo svjedoci sve većih sukoba među pojedincima, neovisno o vremenu i mjestu. Izražavanje suprotnih mišljenja čini se kao hodanje po tankom užetu. Osobno, ne podržavam zabranu izvođača poput Desingerice i Pljugice te s nepokolebljivim uvjerenjem predviđam nadolazeći nered. 3, 2, 1…
