U svojoj iskrenoj priči, žena iznosi svoje iskustvo braka s osobom koja pripada drugoj vjerskoj zajednici. Unatoč svojem muslimanskom podrijetlu, nije se osjećala spriječenom da se uda za Srbina. Smatrala je da su vjerske razlike nebitne u ljubavi i braku. Međutim, njezini roditelji nisu prihvatili njezinu odluku i nekoliko godina nisu razgovarali s njom. Čak i danas, njezinog supruga još uvijek doživljavaju kao “drugovjerca”. Unatoč tome, njezin suprug pokazuje veliko poštovanje prema njenim roditeljima.
Za nju je njen suprug savršen partner – privlačan, brižan, obrazovan i poslovno usmjeren. On čak radi kao profesor na sveučilištu. Nedavno je majka zatražila njegovu pomoć kako bi njezina rođakinja mogla dobiti posao u tvrtki u kojoj je njen suprug osobno povezan s direktorom.
Iako je cijenila majčinu molbu, osjećala je da je taj potez neprimjeren. Iako je u početku suprug bio voljan pomoći, nakon nekoliko dana promijenio je mišljenje. Odlučili su da neće iskoristiti svoje veze kako bi pomogli rođakinji majke. Iako su prošle deset godina braka, ona se i dalje ne osjeća spremnom zvati ga svojim “zetom”, pa joj je nelogično tražiti pomoć od “druge religije”, kako bi ga netko drugi identificirao.
Ipak, postoje primjeri uspješnih međuvjerskih odnosa poput Merime i Dušana iz Bosne i Hercegovine. Unatoč različitim nacionalnostima i vjerama, oni su u sretnom braku već 30 godina. Njihova priča datira iz 1992. godine, tijekom rata u Bosni. Merima, muslimanka, i Dušan, pravoslavac, odlučili su se vjenčati u Beogradu usprkos protivljenju nekih koji su smatrali da se njihova ljubav ne smije ostvariti za vrijeme rata. Njihova privrženost jedno drugome bila je nepokolebljiva, čak i u teškim vremenima, te su zajedno proslavili tri desetljeća ljubavi i braka.
