Nenad Pagonis je vrhunski boksač koji je stekao slavu i bio u društvu mnogih poznatih lica. Njegov put nije bio lak, a na početku nije ni znao što želi biti. Teško je to shvatiti, ali iskreno vjerujem da ne bih imao potrebnu motivaciju za nastavak svojih sportskih nastojanja da mi otac nije preminuo. Tijekom finala Svjetskog prvenstva, stvari su se za mene iznenada promijenile. U prvih samo sedam sekundi meča, moj protivnik me nemilosrdno pogodio s tri snažna udarca koji su me doslovno nokautirali. Bio je to poražavajući poraz, ali obećao sam svom preminulom ocu da ću postati svjetski prvak i bio sam odlučan ispoštovati to obećanje.
Ako biste gledali neke od mojih mečeva, primijetili biste ritual koji izvodim prije svake runde. Religiozno se prekrižim, izražavajući svoju vjeru, udaram rukavicama u ćošak, mentalno se pripremajući za bitku pred nama, i na kraju, s odlučnim glasom kažem: “Hajde, momci!” Ova rutina služi kao stalni podsjetnik na obećanje koje sam dao ocu i nepokolebljivu odlučnost koju posjedujem.
Budući da je moj otac preminuo u svibnju, a prvenstvo se održavalo u jesen, mnogi su sumnjali da ću se uopće vratiti u bokserski ring. Međutim, duboko u sebi sam znao da ne mogu dopustiti da izgubim, ne samo zbog sebe, već i zbog održavanja riječi ocu.
Nije me samo fizička snaga vodila kroz taj meč, već i nepokolebljiva snaga mojeg duha i odlučnosti. Svaku rundu i svaki meč nosio sam sjećanje na oca, boreći se kao da je on tu kraj mene. Moje misli bile su moja snaga odnosno misli i sjećanje na njega.
