Odrasla sam u Čačku, uvijek svjesna da ću postati glumica. Moj talent nije prošao neprimijećeno, posebno u Jugoslaviji, gdje sam redovno bila na listama najseksepilnijih žena na filmu. Iako je publika pamti po ostvarenjima kao što su “Hajde da se volimo” s Lepom Brenom, “Oktoberfest” i “Poslednji valcer u Sarajevu”, kao i serija “Bolji život”, više od 30 godina nisam živjela u Srbiji. Odlučila sam se udaljiti od glumačkog poziva.
Prije četiri godine vratila sam se u Beograd kako bih se brinula o bolesnoj majci. Njen odlazak teško mi je pao. Moji prijatelji i divne uspomene vezuju me za Čačak i Beograd. Kada sam odrastala, Čačak je bio grad intelektualaca. Moji roditelji su se družili s poznatim redateljima i glumcima tog vremena poput Puriše Đorđevića, Milene Dravić i Dragana Nikolića, koji nažalost nisu više s nama.
Moj otac Branislav bio je umjetnik i trgovac koji je snimao mnoge filmove, a majka Marija je također voljela film i bila je uvijek sređena. Odrasla sam u tom kreativnom okruženju, s bezbrižnim djetinjstvom koje danas više ne postoji. S društvenim promjenama i promjenom sustava, okolnosti su se promijenile. Sjećam se da smo se kao djeca igrali na ulici, igrali loptom između dvije vatre i išli na folklor.
Upravo su mi ljudi u osnovnoj školi govorili da ću postati glumica zbog svoje ljepote i prekrasnih zuba. Tada sam im odgovarala: “Zašto ne?” Međutim, moj otac je prerano preminuo, a majka je preuzela tu ulogu i brigu o meni. Imala sam samo 17 godina kada je tata umro, pa nije vidio moj život…Nakon te tragedije, upisala sam glumu jer je prijemni ispit bio tada. Primili su me Arsa Jovanović i Mirjana Karanović. Mnogi iz moje generacije su danas uspješni umjetnici poput Vladana Dujovića i Bojane Kovačević, koja je glumila u seriji “Aviondžije”. No, bilo je i onih koji su se povukli iz svijeta glume ili su imali druge izazove u životu.
