U našnjem današnjem ćlanku Vam donosimo srcecjepajuču pricu o tuzi,borbi, trudu i na kraju ….. saznajte više u nastavku teksta u…….
Nikada nisam mislila da ću doći u situaciju da izgubim gotovo sve što sam gradila godinama. Moja najteža godina počela je tiho, skoro neprimjetno, ali je ubrzo postala noćna mora iz koje sam mislila da neću izaći. Izgubila sam posao, ostala bez krova nad glavom, a najteže od svega, ostala sama, potpuno sama, bez ikoga kome bih se mogla obratiti.
- Sve je krenulo kad su se okolnosti počele nagomilavati. Firma u kojoj sam radila godinama proglasila je stečaj, i nas nekoliko nas su dobili otkaz preko noći. To je bila prva rana, ali još sam imala stan i neke ušteđevine, pa sam vjerovala da će uskoro sve doći na svoje. Međutim, život je imao druge planove.
Nešto kasnije, zbog finansijskih problema, morala sam da se odselim iz stana. Nije bilo lako ni kod koga ostati. Prijatelji su mi bili zauzeti svojim životima, a porodica, iako blizu, nije uvijek mogla da pomogne. Tako sam se našla na ulici, sa malom torbom i glavom punom pitanja bez odgovora. Sjećam se da sam nekoliko noći provela lutajući, tražeći gdje ću prenoćiti.
- Najteži osjećaj nije bio hladnoća ili glad, već ta duboka usamljenost i beznađe. Imala sam osjećaj kao da sam potpuno nevidljiva, kao da moj život nije vrijedan ničega. Postojale su misli koje su me pritiskale svakog dana – da li ću uspjeti, hoću li ikada opet imati mir?
Ipak, upravo u tim trenucima donijela sam odluku: neću odustati. Znam da zvuči kao klišej, ali to je bila moja stvarnost. Počela sam od nule. Prvi korak je bio da sebi vratim osjećaj sigurnosti, makar i na malom prostoru. Pronašla sam jedan jeftini stančić u prigradskom dijelu grada, skroman i malen, ali moj.
- Iako je bilo teško, svaki dan sam se budila i ponavljala sebi: “Sutra je novi dan, može biti bolji.” Iskoristila sam svaki trenutak da tražim posao. Poslala sam bezbroj molbi, išla na intervjue, često bez odgovora ili s odbijenicama. Svaka odbijenica me malo lomila, ali nisam dozvolila da me sruši.
U trenucima kada je bilo najteže, shvatila sam koliko je važna podrška. Stariji komšija, koji me nije ni znao dobro, često bi svratio da pita kako sam. Nekoliko prijatelja se javilo kad su čuli da mi je teško. Ta mala gesta pažnje bila je kao kap koja puni čašu — nije bilo mnogo, ali je značilo sve.
- Takođe, počela sam volontirati u lokalnoj humanitarnoj organizaciji. Nije bilo lako dati sebe kad si sam na dnu, ali upravo ta pomoć drugima dala mi je smisao. Shvatila sam da nije važno samo šta ti imaš, nego šta možeš dati. Kroz pomaganje drugima, sama sam se osjećala jačom i sigurnijom.
Pored fizičkih izazova, borila sam se i s mentalnim zdravljem. Bilo je trenutaka kada bih satima plakala, osjećala tjeskobu, strah. Počela sam pisati dnevnik, zapisivati sve misli i osjećaje. Pisanje mi je bilo terapija, način da se oslobodim tereta i pronađem unutrašnju snagu.
- Danas, godinu dana nakon svega, mogu reći da sam izašla jača i mudrija. Naravno, nije sve savršeno i nema magičnog rješenja, ali sam naučila da je život nepredvidiv i da se iz svakog pada može ustati.
- Ovu priču želim podijeliti sa svima koji osjećaju da su na dnu, koji misle da više nema izlaza. Niste sami. Svaki dan je nova prilika za početak, a snaga koju tražite već je u vama, samo je treba pronaći.
Ne dozvolite da vas teškoće slome. Okružite se ljudima koji vas podržavaju, ne bojte se tražiti pomoć i vjerujte da je svaki korak, ma koliko mali, korak ka boljem životu.
- Život me naučio da nije važno koliko puta padneš, već koliko puta ustaneš. I ja ću nastaviti da se borim. Za sebe, i za one koji još traže svjetlo u tami.
