U današnjem članku vam pišemo na temu mudrosti koja se tiče našeg odnosa prema boli i načinu na koji je delimo sa svetom.
- Ponekad je lakše olakšati sebi i podeliti patnju s drugima, ali to nije uvek najzdraviji način suočavanja. Arapska mudrost “Nikome ne govori o svojoj boli” pruža drugačiji pogled na to kako se nositi s emocijama i kako izbjeći da bol postane centralni deo našeg života.
Arapska mudrost “Nikome ne govori o svojoj boli” na prvi pogled može delovati hladno i bezosjećajno, gotovo kao poziv na ignorisanje svojih problema. Međutim, kad duboko razmislimo o njenoj pravoj suštini, shvatimo da se ne radi o tome da trpimo u tišini, već da se čuvamo. Ova mudrost nas poziva da ne pretvaramo svoju bol u identitet, da ne dopustimo da ona postane ono čime se predstavljamo svetu. U stvarnosti, stalno deljenje naše boli može samo povećati njenu težinu, dok mudrost potiče na razvijanje unutrašnje snage i dostojanstvene tišine.
Svi smo mi svesni koliko lako možemo ući u petlju stalnog prepričavanja naših problema. Svaka situacija koju ponavljamo u mislima ili prepričavamo prijateljima zapravo ponovo aktivira iste emocije, stvarajući snažnije veze u mozgu koje nas ponovo vraćaju u negativno stanje. Zbog toga, kad god pričamo o svojoj patnji, ne samo da se emocionalno iscrpljujemo, već se sve dublje ukopavamo u našu ulogu žrtve. Zamišljeni razgovori sa prijateljima ili društvene mreže postaju način za “oslobađanje” naših emocija, ali istovremeno nas mogu još dublje zaglaviti u tom stanju.
- Međutim, važno je razumeti razliku između zdravog povjeravanja i destruktivnog kukanja. Povjeravanje stručnoj osobi, kao što je psiholog ili psihoterapeut, ili jednom ili dva bliska prijatelja koji zaista žele pomoći, može biti terapeutski. Međutim, kada prepričavanje postane način traženja sažaljenja, kada se isti problemi ponavljaju mjesecima bez napretka, tada postajemo zarobljeni u svojoj bolnoj priči. Arapska mudrost jasno poručuje: liječenje da, hronično kukanje – ne.
Društvo u kojem živimo često nas podstiče da budemo otvoreni i iskreni, da podelimo svoje emocije. Ali ne bi svaka osoba trebala znati tvoju bol. Neke osobe, čak i kada kažu da te žele saslušati, zapravo to rade iz znatiželje ili da bi se osećale bolje jer misle da su njihovi problemi manji od tvojih. Tvoje rane nisu sadržaj za šou na društvenim mrežama. One zaslužuju sigurno mesto, ne publiku koja samo traži zabavu.
- Kada prestaneš da deliš svoju bol sa svima, počinje se dešavati nekoliko važnih promena u tvom životu. Preuzimaš odgovornost za svoje reakcije i postaješ svestan da ti nisi samo žrtva okolnosti. Ti biraš kako da reaguješ. Takođe, učiš tišinu koja leči. Umiruješ svoj um i ne puniš ga stalnim pričanjem o dramama. Na kraju, gradiš unutrašnji autoritet, što te čini stabilnijim, pouzdanijim i snažnijim u očima drugih. Tvoj identitet više nije zasnovan na boli, već na tvojoj sposobnosti da se nosiš sa životnim izazovima na način koji je zdrav i osnažujući.
Ne znači to da se problemi neće nastaviti, već da nećeš reagovati na njih kao ranije. Umesto da trčiš i deliš ih sa svima, staješ, udahneš i razmišljaš: “Kome ovo stvarno treba da kažem? I zašto?” Taj proces ti daje unutrašnju snagu i kontrolu, pomažući ti da živiš svoj život s manje bola, a više mira i stabilnosti.
