U današnjem članku vam donosimo jednu zanimljivost iz života poznate modne kreatorke Verice Rakočević, koja je svojevremeno javno govorila o jednom od najbolnijih iskustava iz mladosti. Iako je tokom karijere bila poznata po modi, kreativnosti, javnim nastupima i profesionalnim uspjesima, iza svega toga postojala je trauma o kojoj joj ni nakon mnogo godina nije bilo lako govoriti.
Rakočević je ispričala da je kao veoma mlada bila žrtva silovanja, a prema njenim riječima, počinilac je bio mladić kojeg je poznavala i s kojim je išla u razred. Nasilje tada nije prijavila policiji, što je kasnije navodila kao odluku zbog koje žali. Govoreći o vlastitom iskustvu, posebno je naglasila da za seksualno nasilje ne postoji opravdanje i apelovala na žene koje dožive nasilje da ne ostaju same i da što prije potraže pomoć i prijave počinioca. Njeno svjedočenje pokazuje koliko osjećaji straha, srama i samookrivljavanja mogu uticati na osobu koja je preživjela seksualno nasilje.
Verica je o ovom dijelu života govorila veoma oprezno, priznajući da joj je tema i dalje teška. Istakla je da joj nije jednostavno ulaziti u detalje jer je riječ o iskustvu koje je ostavilo dubok trag. Međutim, bila je kategorična kada je govorila o odgovornosti počinioca. Prema njenim riječima, ne postoje godine, okolnosti, neznanje niti bilo koji drugi razlog kojim bi se takav čin mogao opravdati. Seksualno nasilje nazvala je zločinom koji mora biti kažnjen. Time je željela jasno razdvojiti ono što joj se dogodilo od osjećaja krivice koji je kao veoma mlada djevojka dugo nosila u sebi.
Kako su prenosili domaći mediji, Rakočević je priznala da nakon događaja nije otišla u policiju. Kada je prošlo određeno vrijeme, počela je vjerovati da prijavljivanje više nema smisla i da ponovno otvaranje svega što se dogodilo neće donijeti ništa dobro u njen život. Tako je slučaj ostao neprijavljen. Iz današnje perspektive, međutim, na svoju tadašnju odluku gleda drugačije. Upravo zbog vlastitog iskustva govori o važnosti pravovremene reakcije i podrške osobama koje prežive nasilje.
Posebno bolan dio njenog svjedočenja odnosio se na razlog zbog kojeg je ćutala. Bila je veoma mlada i odrasla je uz stroge roditelje, zbog čega nije bila sigurna kako bi reagovali kada bi im ispričala šta joj se dogodilo. Tek mnogo kasnije, kako je objasnila, shvatila je da bi roditelji vjerovatno bili njen „zid zaštite“ i da nije morala sama nositi teret onoga što je preživjela. Činjenica da je počinilac bio neko koga je poznavala dodatno je povećala njen osjećaj srama. Umjesto da odgovornost vidi tamo gdje je pripadala – na osobi koja je počinila nasilje – kao veoma mlada počela je preispitivati samu sebe.
ONO ŠTO IZDVAJAMO
Jedna od najvažnijih poruka njenog svjedočenja jeste priznanje da je dugo vjerovala da je na neki način sama kriva za ono što joj se dogodilo. Danas jasno govori da seksualno nasilje nema opravdanje i da odgovornost pripada počiniocu. Upravo zbog godina ćutanja apelovala je na žene koje dožive nasilje da potraže pomoć, razgovaraju s osobama kojima vjeruju i slučaj prijave nadležnim institucijama.
Prema pisanju regionalnih medija koji su prenijeli njenu izjavu, kreatorka nikada nije željela javno otkriti identitet muškarca za kojeg kaže da ju je silovao. Iako je rekla da su zajedno išli u razred, nije iznosila detalje kojima bi ga javno identifikovala. Fokus njenog obraćanja nije bio na njegovom imenu, već na iskustvu osobe koja je nakon seksualnog nasilja ostala sama sa traumom i osjećajem srama. Govorila je upravo o tome koliko pogrešna uvjerenja mogu natjerati žrtvu da šuti i koliko je važno da okruženje pruži sigurnost i podršku.
U njenim riječima posebno se izdvaja žaljenje zbog toga što nije odmah reagovala. Kada se traumatičan događaj desi veoma mladoj osobi, strah od reakcije roditelja, okoline ili institucija može postati dodatna prepreka traženju pomoći. Rakočević je kroz vlastito iskustvo opisala upravo takav unutrašnji sukob. Nije tada razumjela da bi mogla računati na porodicu i godinama je nosila osjećaj da o svemu mora ćutati. Vrijeme koje je prošlo nije izbrisalo iskustvo niti učinilo razgovor o njemu jednostavnim.
Njena javna ispovijest zato nije bila samo osvrt na prošlost. Pretvorila se i u apel drugim ženama da ne ponove ono što ona danas vidi kao vlastitu grešku – da zbog straha ili srama ostanu bez podrške. Važno je pritom naglasiti da odgovornost za seksualno nasilje nikada nije na osobi koja ga je preživjela, bez obzira na to kada ili da li je nasilje prijavljeno. Odluke nakon traume mogu biti veoma složene i različite za svaku osobu, a podrška porodice, bliskih ljudi, stručnjaka i nadležnih institucija može imati veliki značaj.
Domaći portali koji su prenosili njenu ispovijest podsjetili su i na druge izjave Verice Rakočević u kojima je govorila o životu, godinama i svemu što je prošla. Kreatorka je svojevremeno priznala da se ne opterećuje pretjerano brojem godina, iako postoje trenuci kada joj je teško povjerovati koliko je vremena prošlo. Umjesto straha od starenja, pokušava se usmjeriti na činjenicu da još uvijek ima želje, planove i snove koje želi ostvariti.
Govoreći o vlastitom životnom putu, koristila je metaforu života kao igre u kojoj čovjek ponekad padne, povrijedi se i mora proći kroz teške periode, ali poslije svega i dalje može pronaći prostor za lijepe trenutke. Kada pogleda unazad, kako je govorila, vidi brojne „oluje“ kroz koje je prošla i privatno i profesionalno. Ponekad se i sama zapita odakle joj snaga da nastavi dalje. Međutim, došla je do zaključka da su možda upravo teške situacije bile ono što joj je pomoglo da izgradi izdržljivost koju danas ima.
Ta životna filozofija dobija mnogo ozbiljnije značenje kada se poveže sa traumom o kojoj je govorila. Profesionalni uspjeh i javna slika ne znače da iza njih ne postoje iskustva koja osoba i nakon desetljeća teško izgovara naglas. Rakočević je otvoreno priznala da se od onoga što joj se dogodilo nije potpuno oporavila, ali je vlastito iskustvo pokušala pretvoriti u poruku koja bi mogla ohrabriti druge da ne ostanu u tišini.
Njena priča istovremeno podsjeća koliko je važno da osoba koja progovori o seksualnom nasilju ne bude dočekana pitanjima koja prebacuju odgovornost na nju. Strah od osude i nepovjerenja može biti jedan od razloga zbog kojih ljudi godinama ne govore o traumatičnim iskustvima. Zato podrška ne znači samo insistiranje na prijavi, već i slušanje, vjerovanje, zaštitu i omogućavanje osobi da dobije stručnu i institucionalnu pomoć.
Na kraju, iz riječi Verice Rakočević izdvaja se poruka koju je željela prenijeti upravo iz iskustva koje bi najradije nikada nije imala. Ona danas smatra da nasilje treba ozbiljno shvatiti i prijaviti te da osoba koja ga je preživjela ne bi trebala sama nositi teret srama. Sram i odgovornost pripadaju počiniocu, a ne osobi nad kojom je nasilje izvršeno. Njena odluka da nakon mnogo godina javno govori o toj temi pokazala je koliko dugo posljedice jednog traumatičnog događaja mogu ostati prisutne, ali i koliko važna može biti poruka podrške onima koji trenutno prolaze kroz slično iskustvo.
