Moj terminalno bolesni desetogodišnji sin imao je još jednu posljednju želju: nogometnu utakmicu. Ali kad smo se pojavili na ekranu stadiona, spiker je rekao: „Nešto ne znate o ovom putovanju.“

U današnjem članku vam donosimo jednu zanimljivost o desetogodišnjem dječaku čija je posljednja želja bila mnogo jednostavnija nego što su njegovi roditelji očekivali. Nakon mjeseci provedenih između bolničkih soba, pregleda, terapija i razgovora koje nijedna porodica ne želi voditi, Ethan je poželio samo jedno – otići na pravu nogometnu utakmicu sa svojom mamom i tatom.

Ethan je imao deset godina i posljednjih mjeseci njegov život izgledao je potpuno drugačije od života većine djece njegovih godina. Umjesto bezbrižnih školskih dana, igre i uobičajenih porodičnih izleta, mnogo vremena provodio je u bolnici, na liječenjima i pregledima, uz ljekare i teške razgovore koje nijedno dijete ne bi trebalo tako rano upoznati.

Zbog toga su njegovi roditelji željeli učiniti nešto što bi mu barem na jedan dan omogućilo da zaboravi na bolest. Kada je rekao da mu je posljednja velika želja gledati pravu nogometnu utakmicu s mamom i tatom, odlučili su da mu upravo to i priušte.

Nisu željeli komplicirati. Nije tražio putovanje iz snova, skupe poklone niti nešto što bi bilo teško organizovati. Htio je sjediti na tribinama, gledati teren, jesti grickalice i navijati zajedno s roditeljima.

Zato su ga odveli na stadion.

Čim je ugledao teren, Ethanovo lice se promijenilo. Odjednom više nije izgledao kao dječak koji provodi vrijeme po bolnicama, već kao desetogodišnjak koji je konačno dobio priliku uživati u onome što voli.

Pokazao je prema terenu i uzbuđeno pozvao oca.

Chris se nasmiješio i odgovorio mu na način na koji ga je često zvao.

Ethan se nije mogao prestati smiješiti. Želio je probati sve grickalice koje su prodavali na stadionu, fotografisati se i pogledati svaki nogometni suvenir koji bi mu privukao pažnju.

Za njegove roditelje taj prizor bio je dragocjen. Nakon dugog perioda u kojem su gotovo svaki dan bili povezani s liječenjem i brigom, prvi put nakon dugo vremena vidjeli su sina potpuno opuštenog.

Kamera ih je prikazala pred cijelim stadionom

Tokom poluvremena dogodilo se nešto što niko od njih nije očekivao. Kamera na stadionu počela je prikazivati gledaoce na velikom ekranu iznad terena.

Odjednom su se na ekranu pojavila njihova lica.

Chris je bio s jedne strane, njegova supruga s druge, a Ethan je sjedio između njih u svom plavom dresu.

Dječak je odmah pokazao prema ekranu.

Bio je toliko uzbuđen da je gotovo prolio piće. Ljudi koji su sjedili oko njih počeli su mahati prema velikom ekranu, a Ethan je s oduševljenjem shvatio da su na trenutak postali dio atmosfere cijelog stadiona.

„Poznati smo!“ povikao je kroz smijeh.

Njegova majka posegnula je za telefonom kako bi fotografisala ekran i sačuvala trenutak. Međutim, prije nego što je uspjela napraviti fotografiju, spiker na stadionu počeo je govoriti.

Prvo se obratio direktno Ethanu.

„Ethan, jako nam je drago što si danas ovdje. Ali postoji nešto što ne znaš o ovom izletu.“

Chris i njegova supruga pogledali su jedno drugo. Ni njima nije bilo jasno šta se događa.

Spiker je zatim zamolio dječaka da se okrene.

Niz stepenice polako je silazio muškarac kojeg je porodica odmah prepoznala.

Chris se ukočio.

„Leo?“

Bio je to Ray, jedan od bolničkih djelatnika s kojim se Ethan tokom liječenja sprijateljio. U rukama je nosio nešto što je dječak odmah prepoznao.

Bila je to Ethanova stara stolna nogometna igra, izudarana i korištena toliko puta da je već nosila tragove njegovih prethodnih igara.

Ali Ray nije bio sam.

Iza njega su dolazili Ethanova medicinska sestra, još jedan mladi pacijent po imenu Cody, Codyjeva majka i Leo, otac kojeg je Chris upoznao tokom jednog od najtežih perioda u životu njihove porodice.

Ethan je samo gledao u njih, potpuno iznenađen.

„Nema šanse“, rekao je.

Ray mu se nasmiješio.

Ethan se počeo smijati, a cijela tribina reagovala je pljeskom.

Spiker je zatim objasnio da je dječak potajno poželio da njegovi bolnički prijatelji nekako budu dio njegovog nogometnog dana. Ljudi koji su ga upoznali tokom liječenja željeli su mu pokazati da nisu zaboravili njegovu želju.

Tada je izrečena i rečenica koja je savršeno opisala Ethanov pogled na igru.

Ethan je od uzbuđenja prekrio lice rukama. U šali je rekao da se nakon svega ovoga više nikada ne želi vratiti u bolnicu.

Njegova medicinska sestra odmah mu je odgovorila da već u utorak ima zakazan termin.

Ethan se nije dao.

„Otkažite ga!“ rekao je kroz smijeh.

Ljudi oko njih ponovo su se nasmijali.

Tek kasnije su shvatili šta je Ethan zapravo želio

Nakon što je prošlo početno uzbuđenje, porodici je omogućeno da se povuče u mirniju prostoriju. Tamo je Ethan sjeo na kauč, dok je njegova mala stolna nogometna igra bila pored njega.

Njegova majka tada ga je pitala zbog čega mu je toliko značilo da ljudi iz bolnice budu prisutni na utakmici.

Dječak je slegnuo ramenima.

Odgovor koji je uslijedio potpuno je promijenio atmosferu.

Ethan je rekao da su ti ljudi među rijetkima koji se prema njemu i dalje ponašaju normalno.

Chris ga je pogledao, a Ethan je nastavio govoriti o tome kako se ljudi oko njega često ponašaju drugačije otkako je bolestan.

Prema njegovim riječima, svi pokušavaju svaki trenutak pretvoriti u nešto posebno samo zato što znaju da bi mogao umrijeti.

Tada je rekao ono što su njegovi roditelji najmanje očekivali čuti.

Njegove riječi pogodile su majku jer je shvatila koliko su se ona i Chris trudili da svaki trenutak učine posebnim. Svaki obrok, svaka fotografija i svaki izlazak pokušavali su pretvoriti u uspomenu koju će jednog dana moći sačuvati.

Ali Ethan nije tražio savršen trenutak.

Nije želio da se prema njemu stalno ponašaju kao prema dječaku čiji život mora biti ispunjen posebnim događajima.

Želio je biti dijete.

Želio je sjediti uz mamu i tatu, gledati utakmicu, raspravljati s ocem oko fudbalske akcije i smijati se kada mama komentariše odluku sudije.

Chris ga je tada uhvatio za ruku.

„Žao mi je, Kapetane“, rekao mu je.

Ethan se samo blago nasmiješio.

Nakon toga vratili su se na svoja mjesta. Ostatak utakmice prošao je bez novih najava, bez kamera i bez iznenađenja.

Samo njih troje.

Chris je počeo negodovati zbog jedne loše akcije na terenu, a Ethan mu je odmah objasnio da griješi. Kada je sudija dosudio prekršaj, njegova majka je spontano povikala da odluka nije pravedna.

Ethan je prasnuo u smijeh.

„Mama! Pa ti uopće ne znaš što se dogodilo!“

Ona mu je odgovorila da ipak prepoznaje nepravdu kada je vidi.

Na trenutak više nije bilo bolnice, pregleda ni teških razgovora.

Bila je tu samo porodica koja gleda nogomet.

Kada je njihova ekipa postigla pogodak, stadion je eksplodirao od oduševljenja. Chris je skočio na noge, Ethan ih je oboje uhvatio za ruke, a smijeh dječaka bio je glasniji od svega oko njih.

Njegova majka instinktivno je ponovo posegnula za telefonom.

Ali ovaj put je zastala.

Ethan je primijetio da nije napravila fotografiju.

„Nećeš fotografirati?“ pitao je.

Ona ga je pogledala i odmahnula glavom.

„Ne.“

„Zašto?“

Našmiješila se.

„Zato što gledam.“

Ethan je samo kimnuo.

Na njegovoj maloj stolnoj nogometnoj igri plastični igrač je pao. Dječak ga je namjestio, pogledao prema roditeljima i tiho ponovio riječi koje su tog dana dobile sasvim novo značenje.

„Svi igraju.“

Majka je spustila telefon.

Ovaj put nije pokušavala sačuvati svaki detalj. Nije razmišljala o tome kako će izgledati fotografije niti o tome šta će donijeti naredni dan.

Samo je sjedila pored svog sina, držala ga za ruku i gledala utakmicu.

Upravo onako kako je Ethan želio.