Svi smo bili iznenađeni i veoma tužni kada smo primili vijest o smrti Žarka Lauševića. U dobi od 63 godine izgubio je možda najveću borbu u svom životu.
Iako je njegovo vrijeme na ovoj zemlji bilo kratko, ostavština slavnog glumca ostat će beskonačno dugo zahvaljujući njegovim iznimnim sposobnostima i izvanrednim izvedbama. Uvijek ćemo čuvati njegov izvanredan talent i majstorstvo njegovog zanata u našim srcima i sjećanjima.
Posljednji intervju Glorije sa Žarkom Lauševićem nastao je prije nešto više od četiri godine, au njemu je glumac iznio mnoštvo osobnih podataka koji su nam dosad bili nepoznati.
U vrijeme kad je doživio golemu popularnost televizijskom serijom “Sivi dom”, imao je samo 25 godina; to je označilo početak njegovog uspjeha kao glumca.
Dvije godine kasnije, 1987., osvojio je Zlatnu arenu na festivalu bivšeg jugoslavenskog filma u Puli za ulogu u filmu “Oficir s ružom”. Igrao je i ulogu cara Konstantina u Nišu. Ovaj glumac bio je svestran izvođač, sposoban s lakoćom preuzeti svaku ulogu.
Kada je dobio Sterijino priznanje za lik Rastka Nemanjića i Svetog Save u novosadskoj predstavi “Sveti Sava”, imao je 30 godina.
Kad je tragedija završila njegovu glumačku karijeru, bio je vršnjak Isusa. Ipak, utjehu je pronašao u pisanju i objavio tri knjige koje dijele zajednički naslov “Dnevnik jednog zatvorenika”. Široka naklada i obilne pohvale knjiga Žarka Lauševića svjedoče o njegovom izuzetnom spisateljskom talentu.
Vašeg oca spominjete u svojoj knjizi “I za života sve ide dobro”. Možete li podijeliti neka od svojih najdražih sjećanja na njega?
Većina onoga što nudim je u pisanom obliku, uglavnom kroz knjige. Bio je osoba velikog moralnog karaktera i suzdržanog ponašanja. Živio je svoj život u skladu s načelima kršćanske etike i nikada nije gajio zamjerku prema okolnostima u kojima se nalazio.
Pokušao je prikriti svoje osjećaje.
Ipak, sjećam se posebno vrućeg i sparnog ljeta u gradu koji se tada zvao Titograd, kada je na kraju počela kiša – prava i teška ljetna poplava.
Naš otac, kojeg smo oduvijek poznavali kao ozbiljnog i promišljenog profesora, iznenadio nas je pozvavši nas djecu na terasu na razigranu zabavu koja je djelovala gotovo dječje.
Bili smo u nevjerici dok smo ga gledali kako pokazuje stranu sebe koju nikada prije nismo vidjeli. Bio je to primitivan i nepoznat aspekt njegova karaktera koji nam je do tog trenutka ostao nepoznat.
Kako je vrijeme prolazilo, počela sam primjećivati da je osmijeh koji sam vidjela na njegovom licu u tom trenutku postao sve češći prizor. Bio je to osmijeh koji je odavao osjećaj mira sa svijetom i prihvaćanje njegove složenosti.
Što se tiče majke, koji je vaš upit?
Kad god bi naša obitelj bila na jednom mjestu, moja bi majka sjala od sreće, ali kad bismo bili razdvojeni, uzrujavala se poput mog oca. Čak je pratila koliko je vremena prošlo između naših susreta. Nažalost, moja majka je već bila prilično bolesna kada se spremala dočekati mene 2013. godine, nakon što je prošlo mnogo godina.
Ostatak teksta pročitajte OVDE.
