U daanšnjem članku vam donosimo jednu zanimljivu priču naše poznate glumice a njen stvarni život je nalik filmu.Naime radi se o Branki Petrić i Bekimu Fehmiua. ova priča je možda svima poznata i da je ovaj par povezala umijetnost a kako je njihov brak trajao 50 godina pročitajte u nastavku ovog teksta…
- U životu neke ljubavi zrače tišinom i postojanošću, daleko od glamura i pompe. Takva je bila i priča između Branke Petrić i Bekima Fehmiua – dvoje ljudi koje je spojila umjetnost, a povezala tiha predanost. Njihova ljubav trajala je pedeset godina, ali iza te brojke krije se mnogo više od romantične statistike. Bilo je to partnerstvo u kojem se trpjelo, podržavalo, slavilo i patilo – sve što jedna velika i duboka veza podrazumijeva.
Branka je uvijek govorila da je ona bila stub njihove veze. Nije to govorila s gorčinom, već s ponosom, jer znala je da je upravo kroz svoju stabilnost održala njihovu zajednicu kad su se oko njih lomile oluje. I zaista, kroz život s Bekimom prošla je kroz sve – od velikih životnih bolova, preko medijskih nesporazuma, pa sve do nezamislive tragedije koja ju je zauvijek promijenila.
Jedan od najpotresnijih trenutaka zbio se u vrijeme kad je čekala njihovo dijete, sina Uliksa. Dok je ležala u bolovima, boreći se za svoj i sinov život, Bekim je bio na audiciji u Londonu za film “Avanturista”. Na kraju je porod prošao uz carski rez, a njihovo dijete rođeno je dok se otac nalazio daleko, slaveći novosti na filmskom setu uz šampanjac. Već tada su se sudbine sudarale, a javnost je iz novina mogla pročitati lažne naslove poput “Bekim se venčao sa Kendis Bergen”, što je Branki izazvalo šok i poniženje pred porodicom.
- No, njihova ljubav nije počela burno, niti preko noći. Godinama prije nego što su se zaljubili, sretali su se na glumačkoj akademiji, plesali zajedno, a Bekim je bio toliko talentovan plesač da su ga nagovarali da pređe u baletane. Branka je tada smatrala da je premlad za nju, ali sudbina ih nije zaboravila. Kasnije su postali ne samo partneri, već saveznici u životu, jedno drugom utočište.Branka ga je opisivala kao čovjeka bez trunke zavisti ili sujete, nekoga ko je znao pohvaliti kolege, ko nikada nije govorio ružno o drugima. Bio je brižan, posvećen, tih, a sve što se njoj dešavalo – doživljavao je kao svoju radost. Takva vrsta međusobne radosti rijetka je i posebna. Upravo je ta duboka povezanost i učinila njegov odlazak još bolnijim.
Jula 2010. godine, Bekim je odlučio da sam okonča svoj život. Njegova smrt ostavila je prazninu koja se ne popunjava ni vremenom ni riječima. Po sopstvenoj želji, njegov pepeo je prosut u rijeku u Prizrenu, gradu koji je nosio u srcu.Branka, iako snažna, priznaje da ništa nije ukazivalo na tragediju. Dan prije njegove smrti igrala je u predstavi “Tako je moralo biti”, u kojoj glavni lik oduzima sebi život – ironija sudbine koju nikada neće zaboraviti. Toga dana, Bekim ju je ispratio do vrata, zagrlio je i pitao ima li predstavu te večeri. Rekla mu je da nema, veselo planirajući zajedničko veče. Nije ni slutila da mu je to bio poslednji zagrljaj.
- Kada se vratila iz salona, s osmijehom je željela da mu pokaže novu frizuru. Kuća je bila tiha. Nije ga našla u dnevnom boravku, ni u dječjim sobama, ni na terasi. Na kraju je ušla u radnu sobu. Tamo je Bekim ležao, prekriven bijelim čaršafom. Isprva je mislila da spava. No, kada je podigla čaršaf, zatekla je prizor koji nikada neće izbrisati iz sjećanja – Bekim, sa pištoljem u ruci, naslonjenim uz slepoočnicu, i oproštajnim pismom na stolu.U pismu, napisanom urednim rukopisom, oprostio se od nje, sinova i braće. Pisao je da ih voli, da odlazi mirno i odlučno, bez želje za medijskom pažnjom. Svaka riječ odražavala je mirenje sa smrću i brigu prema porodici, čak i u posljednjim trenucima – pokrio se čaršafom da ne dožive šok, pripremio sve dokumente, mislio o svemu.
Branka je smogla snage da ga isprati dostojanstveno, kao što priliči jednoj velikoj ljubavi. Bol koju nosi i danas skriva iza osmijeha i prisjećanja na njihove lijepe dane, na zajedničke trenutke, na čovjeka koji ju je volio i koga je ona voljela. Sedativi su joj pomogli da prebrodi prve dane tuge, ali nema lijeka koji bi zacijelio srce koje je izgubilo svoju polovinu.I danas, kad o njemu priča, Branka ne izgovara riječi sa gorčinom, već sa dostojanstvom žene koja zna šta je voljela i šta je izgubila. A ono što je ostalo iza Bekima nije samo bolna tišina – ostala je i priča o jednoj nepokolebljivoj ljubavi, koja je trajala i kroz ples, i kroz porođajne bolove, i kroz smrt. Priča o paru koji je živio tiho, ali volio glasno.
