Marijana Mićić duboko ceni ulogu majčinstva kao najdelikatniju odgovornost koju joj je život podario. S predanošću se posvetila brizi o zdravom odrastanju svojih dveju dragih mezimica, Ani i Seni, čak stavljajući svoju karijeru na čekanje. Dok otvoreno izražava radost i vrednost koju donose njene naslednice u svakodnevni život, nedavno je podelila i trenutke ranjivosti kada padne noć i suze same poteku. Razmišljajući o odsustvu svoje majke i nemoći da učestvuje u novim iskustvima, izjavljuje da suze same izlaze; istovremeno priznaje tugovanje zbog toga što njene kćeri nemaju baku. Nedostatak majki, kako smatraju Miloš i ona, ozbiljna je praznina.
To je poseban izazov za njihovu decu, budući da je ona imala privilegiju odrastanja uz prisustvo obe bake koje su odigrale ključne uloge u oblikovanju njenog života. Nažalost, duboko je obuzima tuga, a nema leka za nju. Svake večeri, dok legne pored Ane, a sada i pored oboje, suze nezaustavljivo teku. Istina ostaje zakopana, čak i od njenog voljenog Miloša, dok svake noći taji svoje suze u samoći. Iako skriva tu tugu, izgleda da bi istinu o njenom noćnom plaču uskoro mogli otkriti i drugi.”Dođe trenutak kada netko postavi pitanje o završetku, pravom kraju. No, kraj zapravo nikada ne nastupa. Težina mog trenutnog bola je ogromna. Zamislite, na primjer, da me pitate:
“Kako je bilo postati roditelj?” To je neobično pitanje koje se ne postavlja dok vam je majka još uvijek prisutna, a niste iskusili roditeljstvo. U takvim trenucima, suočena sam s brojnim pitanjima, ali nema nikoga kome bih ih mogla postaviti” – zaključila je, ostavivši sve dirnute svojom iskrenošću.Iako nije imala podršku od vlastite majke i svekrve, Marijana Mićić s predanošću je zavoljela majčinstvo i zatražila pomoć dadilje. Njezina djeca danas uživaju u prisustvu dadilje koja ih obasipa ljubavlju i brigom, postavši im poput obitelji. Njezino prisustvo neophodno je i njoj i njezinom suprugu, budući da ne kreću na izlete ili duža putovanja bez nje, cijeneći njezinu nepokolebljivu predanost.
