U današnjem članku vam donosimo jednu jako zanimljivu priču koja je obišala cijeli svijet.Naime radi se o nani Zibi iz Sarajeva koja je pokazala da poštovanje, milost i ljubav još uvijek postoje.
- E, moj narode, život piše najneobičnije priče. Nekad ti se učini da je sve podeljeno, da su razlike među ljudima nepremostive, a onda naiđe neka sudbina koja sve to pobije – tiho, bez velike buke, ali s dubokim znacima koje nosi u sebi. Tako vam je bilo i s Nanom Zibom, ženom iz Visokog kod Sarajeva, koja je pokazala kako su poštovanje, mir i razumijevanje jači od bilo koje razlike u vjeri i porijeklu.
Ziba, porijeklom iz Rogatice, provela je čak četiri godine živeći pod krovom jednog pravoslavnog svećenika. Iako je duboko vezana za svoju islamsku vjeru, nije se osjećala nimalo sputano ili neprihvaćeno. Naprotiv – živjela je slobodno, u skladu sa svojom tradicijom, bez ijedne prepreke.
- U jednoj svojoj izjavi, kroz blagi osmijeh, kazala je: “Odsjela sam u papinoj rezidenciji.” Ta rečenica, iako šaljiva, krije u sebi duboku poruku. Tokom cijelog svog boravka, niko joj nije prigovorio što nosi maramu, niti joj je iko branio da se moli na način na koji je naučena. Svećenik, s kojim je dijelila krov, imao je razumijevanja za nju, baš kao što je i ona pokazala poštovanje prema njemu.
Ispričala je i jednu anegdotu iz tog vremena, kad joj je sin rekao: “Majko, ti drži svoju vjeru, a ja ću svoju.” I svećenik je jednom prilikom dodao: “Mudra si majko, ti slijedi svoj put, ja svoj – i nećemo se nikad sudariti ako poštujemo jedan drugog.” Te riječi bile su dovoljne da Ziba osjeti sigurnost. Nikada nije osjetila prijetnju, neugodnost niti diskriminaciju.
- Nakon povratka iz Austrije, odlučila je da se vrati kući, u Bosnu i Hercegovinu, te je u Visokom kupila kuću u kojoj svaki član porodice ima svoj prostor. Njena svakodnevica, iako jednostavna, puna je sadržaja i topline. Čak i nakon svih tih godina, sjeća se velikodušnosti svećenika i njegovih riječi: “Djede, pripremi nam kavu dok se Nana moli, pa ćemo poslije sjesti i razgovarati.” Taj trenutak, koliko god svakodnevan bio, govori više o ljudskosti nego mnoge knjige.
S druge strane, priča Dijane Đoković, majke slavnog tenisera Novaka Đokovića, nosi sasvim drugačiji tok, ali isto tako oslikava traženje duhovnog identiteta i pripadnosti. Dijana je rođena kao Dijana Žagar 1964. godine, ali je kasnije promijenila vjeru i dobila crkveno ime Milica. Iako je odrasla kao katolkinja, sama priznaje da u njenom domu nije bilo mjesta za vjeru u Boga, jer su njeni roditelji bili odgajani u komunističkom duhu, gdje se više vjerovalo u državu nego u duhovnost.
- Odrastala je u porodici koja nije slavila ni Uskrs ni Božić, a ni sama nije imala temelje koje bi mogla prenijeti djeci. Tek kasnije, pod uticajem porodice svog supruga Srđana, u njoj se desila unutarnja preobrazba. Njegova majka, Stanka, koja je bolovala od teške bolesti, zamolila je da se djeca krste, i time je pokrenula talas promjena u porodici.Iako isprva zbunjena i bez jasnog opredjeljenja, Dijana je, po rođenju drugog sina, odlučila da se krsti u pravoslavnoj crkvi, što je bio njen lični čin vjere. Od tada se zove Milica, a to ime je odabrano jer je njeno pravo, rimokatoličko ime, više odražavalo prošlost nego novu duhovnu pripadnost.
Njen otac, Zdenko Žagar, živi u Beogradu i iako je hrvatskog porijekla, Srbija mu je postala dom. Rođen u Vinkovcima, Zdenko se kao mladić preselio u Beograd sa suprugom, Novakovu bakom, gdje su započeli život. Prisjeća se tih dana s nostalgijom, priznajući da je tada bilo mnogo lakše živjeti kad se nije naglašavalo kome pripadaš. Ipak, kako kaže, čak i da se Novak danas izjasni kao Hrvat, ne bi mu to ništa olakšalo – prepreke bi ostale iste.Nedavno mu se javio rođak iz Vinkovaca, raspitujući se o Dijaninom mjestu rođenja, jer je ta tema postala zanimljiva u nekim krugovima. Zdenko je otvoreno rekao da sa kćerkom nije u kontaktu zbog razdvojenosti od njene majke, ali se i dalje sjeća dana kada su se kao časnici upoznali i zajedno zakoračili u život.
- Ove dvije priče, koliko god različite bile, imaju zajedničku nit – traženje mira, poštovanje tuđe vjere i pronalazak svog mjesta pod suncem. Nana Ziba i Dijana/Milica dvije su žene koje su, svaka na svoj način, pokazale da su ljubav, tolerancija i duhovnost univerzalni jezici koje razumiju svi – bez obzira na to kako se zovu, gdje su rođene ili kojem se Bogu mole.
