Žena s dugogodišnjim iskustvom u staračkom domu iznijela je svoja zapažanja i opisala prizor koji ju je najviše emotivno odjeknuo.Već 23 godine radim u inozemnoj ustanovi za starije osobe. Izvješća o uvjetima u hrvatskim domovima za starije i nemoćne osobe teško su shvatljiva, no važno je napomenuti da ni tu nije postignuto savršenstvo. Međutim, osobno mogu potvrditi da se pojedinci kojima služim osjećaju srodno s obitelji.
“Moja profesija otkrila mi je duboku ranjivost starijih osoba i minimalne zahtjeve koje imaju za sreću. Tijekom ovih godina svjedočio sam nizu emocija, od tuge i bespomoćnosti do usamljenosti, uz one dragocjene trenutke topline i ljubavi koje imaju golemo značenje za njih, starije osobe uistinu ne zahtijevaju mnogo, traže a mrvicu pažnje i ljubavi, jednostavno želeći da ih se prizna, čuje i uvjeri da ih nitko ne zanemaruje”, rekla je. Mladim osobama često nedostaje vremena.
- Povijesno gledano, te su osobe služile kao kamen temeljac svojih obitelji, marljivo brinući o svojoj djeci i nastojeći im omogućiti bolje živote. Nažalost, u suvremenom društvu djeca često nemaju vremena za druženje s njima, zaokupljena poslom, obavezama i svojim osobnim stvarima. Koliko god to bilo obeshrabrujuće, nepobitna je činjenica da stvarnost može biti surova. Često se susrećem s opravdanjima poput: “Nemamo vremena”, “Prezauzeti smo” i “Stići ćemo kad stignemo.” To mišljenje ponavlja i Jasna, koja je zaposlena u staračkom domu.
“Djeco, imajte na umu da ćete i vi jednoga dana ostariti, a možda ćete se u tom vremenu prisjetiti i svojih roditelja, koji se trenutno suočavaju sa samoćom i napuštenošću. Oni zahtijevaju samo mali dio vašeg vremena; nemojte si dopustiti da duboko žalite u budućnosti kada ih više ne bude”, upozorava on.
- Zadovoljan svojim profesionalnim odgovornostima.Nadalje, želio bih skrenuti pozornost na naše zaposlenike. Nažalost, neki su izgubili iz vida razloge svog rada. Čini se da su previdjeli važnost ljudskog bića – pružanja ruke, osmijeha, razgovora ili lijepe riječi onima kojima je to potrebno. Ovi pojedinci, sada u poodmakloj dobi, nisu samo stanovnici doma; oni su ljudi sa svojim životima i jedinstvenim pričama. Bez njih domovi u kojima djelujemo ne bi postojali, kao ni naše mogućnosti zapošljavanja. To je istina koja se ne smije zanemariti.
“U ustanovi u kojoj sam trenutno zaposlena, prava starijih osoba su na prvom mjestu, a njihove obitelji dominantno su uključene u proces skrbi. Ovdje se njeguje atmosfera koja poštuje njihovo dostojanstvo, osiguravajući da svaki pojedinac, bez obzira na dob ili stanje, uviđa njihovu vrijednost i značaj. Ova filozofija pomlađuje moje vjerovanje u čovječanstvo i predstavlja primjer brige koju treba pružiti Izuzetno sam zadovoljna svojom ulogom i samom ustanovom i želim da svi domovi za starije osobe usvoje takav pristup“, zaključila je gospođa Jasna.
