Ljubavna priča dvoje mladih ljudi iz Sarajeva započela je bajkovito, puna snova i obećanja o zajedničkoj budućnosti. Porodica im je oduvijek bila važna, a zamišljali su kuću punu smijeha i dječje graje. No, kada je došao trenutak da prošire porodicu treći put, njihov svijet se iz temelja promijenio.
- „Trudna sam, treće dijete…“ riječi koje je izgovorila s drhtavim glasom zauvijek su promijenile njihov odnos. Emir, njen muž, gledao je u nju sa nevjericom i bijesom. Njegov glas, inače blag, sada je bio pun ljutnje: „Nisi me pitala! Znaš li koliko nas ovo košta? Znaš li koliko sam na ivici svaki dan?“
Godinama su zajedno gradili svoj mali svijet, preživjeli traume iz prošlosti, nosili se s izazovima života, kreditima i brigama o svojoj dvoje djece, Lejli i Tariku. Često su pričali o velikoj porodici i o tome kako će jednog dana njihova kuća biti puna djece. Ali sada, kad je ta želja postajala stvarnost, Emir je bio na korak da sve napusti.
Te noći nije bilo sna. Ona je u tišini gledala u plafon i preispitivala svaki svoj korak. „Da li sam trebala čekati? Da li sam trebala šutjeti dok ne dođu bolji dani?“ pitala se, iako je duboko u sebi znala da u njihovom svijetu boljih dana nikada nije bilo na vidiku.
- Emir je postajao sve hladniji. Dolazio bi kući kasno, izbjegavao razgovore i tek bi povremeno progovorio o računima ili djeci. Njena majka, Senada, počela je dolaziti češće i sumnjičavo gledala u njene umorne oči. „Šta se dešava sa vama?“ pitala bi tiho dok ljušti krompir za ručak. „Ništa, samo smo umorni“, slagala je, ali majčin pogled je govorio da zna istinu.
Jednog dana, Emir je stigao kući ranije nego inače. Sjeo je za kuhinjski sto, izbjegavao joj pogled i rekao: „Ne mogu više. Ne mogu biti otac još jednog djeteta. Nisam spreman.“
„Ali dijete dolazi, Emire. Naše dijete…“ prošaptala je kroz suze.
Samo je slegnuo ramenima: „Možda možeš sama. Ja ne mogu biti dio ovoga.“
Kad je otišao, u stanu je zavladala tišina teža od bilo kakve svađe. U njenom srcu borile su se tuga i olakšanje. Lejla i Tarik su brzo primijetili promjenu. „Gdje je tata?“ pitala je Lejla jedne večeri dok joj je mama vezivala pertle za školu. „Hoće li opet večerati s nama?“
- „Mama, jesi li tužna jer ćeš dobiti bebu?“ pitala je Lejla s nevinošću dječjih godina. „Ne, dušo. Mama je tužna jer tata i ja prolazimo kroz teška vremena. Ali beba će nam donijeti radost, obećavam ti“, rekla je dok ju je grlila.
Kada je Emir konačno spakovao svoje stvari i otišao kod roditelja, njen svijet se srušio, ali je znala da mora biti jaka. Društvo nije imalo milosti. Dok su je neki grlili i bodrili, drugi su šaputali iza njenih leđa: „Troje djece bez muža… Šta će sada?“
- Najgore su bile noći kada bi ležala budna i pitala se kako će sve sama iznijeti – računi, škola, ljubav i pažnja koju troje djece zahtijevaju. Ipak, kad je u martu rodila malog Adnana, držeći ga u naručju, srce joj je bilo prepuno i tuge i sreće. Emir nije došao ni tada. Samo je stigla poruka: „Nadam se da si dobro.“ Ništa više.
Dani su prolazili u borbi. Između pelena, domaćih zadataka i posla s pola radnog vremena, često bi mislila da neće izdržati. Ali onda bi Lejla nacrtala sliku svih njih zajedno ili bi Tarik poljubio svog brata prije spavanja. Tada bi shvatila da ima dovoljno snage za sve.
Društvo često osuđuje žene poput nje, ali niko ne zna koliko je hrabrosti potrebno za svaki novi dan. Sada, godinu dana kasnije, dok gleda kako se Lejla i Tarik igraju na tepihu, a Adnan puzi prema njoj, zna da je pronašla svoju sreću. Njena porodica možda nije savršena, ali je njeno sve.
