Branka Đukić, mlada djevojka iz sela Meha kraj Peći, ostala je simbol ženske hrabrosti i časti u kolektivnom pamćenju srpskog naroda. Iako je imala samo 19 godina, pokazala je odlučnost i snagu koja nadilazi godine, braneći se od nasilja koje joj je prijetilo. Njen život je nasilno prekinut, ali ono što je učinila tog dana ostalo je zapamćeno kao čin junaštva i samopožrtvovanja.
- Dogodilo se to 2. septembra 1975. godine, kada je Branka, učenica četvrtog razreda gimnazije u Peći, krenula iz škole nazad kući. Autobus ju je ostavio na planinskom putu kod Čakora, a ostatak puta je, kao i mnogo puta ranije, pješačila. Tada su je napala dvojica mladića albanske nacionalnosti, Reza Ahmetaj i Kura Mehtaj, iz sela u blizini Peći. Njihov pokušaj silovanja Branka je hrabro odbila. Suprotstavila se koliko je mogla – pljunula ih je, ošamarila, borila se da sačuva svoju čast.
Kada su napadači shvatili da ne mogu ostvariti svoju namjeru, kukavički su je upucali u glavu. Nisu je uspjeli slomiti, pa su joj oduzeli život. Njeno tijelo, sa poderanom odjećom i vidljivim tragovima borbe, pronašao je njen otac Rade sljedećeg dana, kada je istim putem krenuo za Peć. Branku je podigao u naručje i odnio kući, shvativši da mu je kćerka postala žrtva zločina iz mržnje i časti.
Mladići su kasnije priznali zločin. Rekli su da su je pokušali silovati zato što je Srpkinja, a kada su u tome propali, odlučili su je ubiti. Njihovo priznanje šokiralo je javnost, ali dodatno je pokazalo koliko je Brankina hrabrost bila izuzetna i duboko potresna. Suđenje koje je uslijedilo bilo je praćeno velikom pažnjom. Javnost je bila uznemirena, a porodica je očekivala da će pravda biti zadovoljena.
- Međutim, na dan izricanja presude, 4. decembra 1975. godine, dogodio se dramatičan obrat. Brankin otac Rade, poznat kao Crveni, ušao je u sudnicu sa skrivenim pištoljem. Dok je sudnica bila ispunjena dimom cigareta, a policajci opušteni, Rade je iskoristio trenutak kada je jedan od njih prišao prozoru. Izvadio je oružje i ispalio dva hica u napadača koji je ispalio smrtonosni metak u njegovu kćerku. Drugi napadač je preživio zahvaljujući brzoj intervenciji straže.
Nakon što je uhapšen, Rade je, smireno, rekao policiji: “Pazite, metak je još u cijevi”, ukazujući da nije imao namjeru nauditi nikome osim ubicama svoje kćeri. Oni koji su ga poznavali svjedočili su da mu nije bila potrebna osveta zbog mržnje, već pravda iz očajanja, jer je osjetio da sistem to neće učiniti za njega.
- Društvo je ostalo podijeljeno – dio ljudi je Radu osudio, dok je veći dio u njemu prepoznao ožalošćenog oca koji je, u nemoći da drugačije obrani čast svog djeteta, uzeo zakon u svoje ruke. Ipak, jedno je bilo sigurno: Branka Đukić nije zaboravljena. Njena priča postala je simbol odbrane časti, mladalačke snage i borbe protiv nasilja nad ženama.
U godinama koje su uslijedile, Brankino ime je poštovano i pominjano u brojnim pričama koje su majke i bake prenosile svojim kćerkama. Postala je primjer otpora, ne samo zbog onoga što joj se dogodilo, nego zbog toga kako je odgovorila na nasilje – bez straha, bez pokoravanja, boreći se do kraja.
Danas, gotovo pola vijeka kasnije, Branka Đukić ostaje zapamćena kao heroj bez oružja, djevojka čija je borba za dostojanstvo bila jača od bilo kakve sile. Njen otpor nije bio fizički – bio je moralni i duhovni. Nije pala kao žrtva. Pala je kao borac, čije se ime i dalje izgovara s poštovanjem i tugom.
