Nakon što su proveli 16 godina u braku, vjerujući da imaju stabilnu porodicu punu razumijevanja i ljubavi, njegova supruga je jednog dana donijela šokantnu odluku – da ode. Napustila je zajednički dom, ostavivši ga samog sa dvoje djece, tada dvanaestogodišnjim sinom i šestogodišnjom kćerkicom. Taj trenutak ostao je urezan u njegovom pamćenju poput ožiljka koji vrijeme ne briše. Njeno objašnjenje bilo je jednostavno – udaje se za starijeg muškarca iz Austrije, čime je njihova slika harmonične porodice u trenu postala prošlost.
- Ostao je sam sa odgovornošću koja ga je isprva preplavila. Svakodnevno se trudio da djeci pruži osnovno: hranu, odjeću, školu i toplinu doma, iako više nije imao rame na koje bi se mogao osloniti. Nije bilo lako gledati ih kako rastu sa pitanjima koje nije znao kako da im objasni, sa suzama koje nije mogao spriječiti, ali je sve podnosio vjerujući da im njegova ljubav može biti dovoljna.
Bilo mu je posebno teško što se njihova majka nije trudila održati kontakt. Nikada nije nazvala, nije pitala kako su, niti je poslala pomoć ili dar. Kao da su ti zajednički trenuci, te godine zajedno, jednostavno izbrisani. On je bio taj koji je ostao da nosi breme odlaska, da objašnjava neobjašnjivo i gradi život na temeljima koji su se preko noći srušili.Uprkos svemu, vjerovao je da ljubav, posvećenost i iskrenost mogu nadomjestiti ono što je izgubljeno. No, sudbina je imala još jedno teško iskušenje za njega. Njegova kćerka, sada već tinejdžerka, rekla mu je riječi koje su ga duboko pogodile – da ga smatra lošim ocem. Taj trenutak bio je poput udarca koji nije očekivao. Dao je sve od sebe, žrtvovao se bez ostatka, a opet nije uspio zadržati njeno povjerenje.
- Saznao je da je muškarac s kojim je njegova bivša supruga živjela u Austriji preminuo prije godinu dana. Kćerka, vjerujući da bi možda sada stvari mogle biti drugačije, izrazila je želju da se preseli majci. Bio je razapet između osjećaja poraza i nade da će barem tu pronaći ono što misli da joj nedostaje.Dok je svakodnevni život nosio svoju težinu, u nekom drugom svijetu odvijala se nježna ljubavna priča, gotovo iz bajke. U jednom starom gradu, u tišini uskih ulica i mirisu papira, živjela je Ana, mlada književnica, čiji su dani bili ispunjeni riječima i snovima. Svakodnevno je svraćala u skromnu knjižaru, koja je podsjećala na mjesto iz priče.
Tamo je radio Emil, čovjek srednjih godina, čiji je mirni pogled nosio mudrost, a srce još uvijek kucalo ritmom mladosti. Njihova razmjena pogleda i riječi postajala je svakodnevna rutina koja je postepeno prerastala u nešto dublje. Zajednička ljubav prema knjigama povezala ih je na način koji nisu mogli objasniti.Jednog kišnog popodneva, Emil je pozvao Anu na kafu. Bio je to prvi korak izvan korica knjiga koje su ih do tada povezivale. U kafiću, uz tihe razgovore o životu i književnosti, otkrili su da su njihova razmišljanja i osjećanja neočekivano usklađena. Dani su prolazili, a susreti postajali češći, razgovori dublji, a privlačnost između njih – sve jača.
- U proljetno poslijepodne, dok su šetali uz rijeku, Emil je zaustavio Anu, uzeo joj ruku i izgovorio riječi koje je dugo nosio u sebi. Iz džepa je izvukao mali zlatni prsten i zamolio je da mu postane saputnica u životu, u svakodnevici i tišini, u radosti i teškoćama. Ana je, sa suzama u očima, rekla “da”, i tako je počelo njihovo zajedničko poglavlje – ljubav skromna, ali duboka, tiha ali snažna, poput samih knjiga koje su ih spojile.
Dok jedan muškarac vodi borbu sa životom i očinstvom, pokušavajući sačuvati ono što mu je najvažnije, drugi pronalazi spokoj i ljubav tamo gdje ju je najmanje očekivao. Dvije sudbine, različite u tonu, ali povezane potragom za pripadanjem, istinom i bliskošću.Jer na kraju, bilo da se borimo za porodicu koja se raspada ili otkrivamo ljubav u starim knjigama, svi želimo jedno – da budemo voljeni, prihvaćeni i viđeni onakvima kakvi zaista jesmo.
