Znate kako kažu tužne osobe se smiju najljepše e tako je slučaj i kod Jelena žene koja je uvijek bila nasmijana, ali iza njenog osmijeha se krila velika tuga i bol. U današnjem članku vam donosimo jednu životnu priču koja je jako bolan i teška.

- Kad biste je vidjeli onako nasmijanu, ponosno podignute glave, vjerovatno biste pomislili da je život prema njoj bio darežljiv. Da je sve išlo po planu, onako kako treba kad si mlada, lijepa i nevjerovatno talentovana. Ali istina o Jeleni Dokić ne stane u naslov, ni u sportski rezime. Njen život nije samo priča o tenisu, već o borbi za sopstveni glas, dostojanstvo i pravo na slobodu.
Rodila se 1983. godine u Osijeku, u tadašnjoj Jugoslaviji, u porodici u kojoj je već sam spoj nacionalnosti – otac Srbin Damir, majka Hrvatica Ljiljana – nagovještavao burnu sudbinu. Zbog rata, porodica bježi prvo u Srbiju, a zatim, 1994. godine, u Australiju. Tamo, u predgrađu Sidneja, Jelena počinje da gradi svoj san – noseći staru uniformu, jedući hleb s margarinom i gledajući kako se otac bezuspješno pokušava uklopiti u novo društvo.
- I dok su za većinu sportovi razonoda, njoj je tenis postao spas. Reket je bio njena moć, bijeg, jedini prostor gdje je imala osjećaj kontrole. Ali ni tu nije imala mir. Damir Dokić, ratni veteran, pretvorio je treninge u vojničke kazne. Govorio joj je: “Ti si naša jedina šansa”. I od tada, Jelena živi dvostruki život – na terenu je šampionka, kod kuće preplašena djevojčica koja drhti pred zvukom kaiša.

Sa 16 godina, pobjeđuje tada najbolju teniserku svijeta, Martinu Hingis, na Vimbldonu – rezultat 6:2, 6:0 šokirao je sve osim njenog oca. Umjesto čestitke, Jelena dobija poruku: “Sramoto, nemoj ni da dolaziš kući da spavaš”. Noć je provela na kauču u službenim prostorijama, a domar je jedini koji joj je pružio riječ utjehe.Godinama kasnije, javnost će otkriti da je Jelena nosila dukserice s dugim rukavima da sakrije modrice. Tukao ju je kaišem, cipelom, lomio njene trofeje nazivajući ih “nagradama za gubitnike”. Čak i kada je pobjeđivala, nije bila dovoljno dobra. U trenucima kad bi većina slavila, ona je kažnjavana, ponižavana i slomljena.
- U 2003. godini, nakon godina tišine i trpljenja, napokon odlučuje da napusti dom i prekine svaki kontakt s ocem. Ali sloboda nije došla lako – uslijedili su povrede, depresija, pokušaji samoubistva. Tenis, koji je nekada bio njen spas, sada joj je bio podsjetnik na traumu.Godine 2009., Jelena se čudesno vraća na Australijan open i dolazi do četvrtfinala. Ali tijelo, izmučeno stresom i dugogodišnjim psihološkim pritiskom, nije izdržalo. Povlači se iz profesionalnog sporta 2011. godine, sa samo 30 godina.

Nakon tenisa, pad u depresiju bio je neminovan. Izolovala se, tugu liječila hranom, i u jednom trenutku dostigla težinu od 120 kilograma. Ljekari su joj dijagnostikovali probleme sa štitnom žlijezdom, ali veći problem bio je u njenoj glavi – u riječima koje je nosila iz djetinjstva, glasovima koji su joj govorili da nije dovoljna, da je bezvrijedna.Spas je pronašla u pisanju. Godine 2017. objavljuje autobiografiju „Nesalomljena“, u kojoj je otvoreno, bez uljepšavanja, opisala 17 godina pakla. Knjiga je postala bestseler, ali ono važnije – dala je glas hiljadama zlostavljane djece, sportista i žena.

- Danas, Jelena Dokić ima 42 godine. Smršala je 40 kilograma, posvetila se terapiji, vježbanju i mentalnom zdravlju. Na društvenim mrežama objavljuje fotografije bez filtera, priča o svojim strahovima, paničnim napadima, pa čak i o hejterima koje s osmijehom ignoriše. Jer, kako kaže – “ja sam preživjela, to je moja pobjeda”.Njen otac Damir i dalje živi u Srbiji. Brat Savo i majka Ljiljana su sada njena podrška, ali ožiljci ostaju. Jelena često kaže da je noću još uvijek sanja kao osmogodišnja djevojčica, ali se probudi, zagrli psa i podsjeti sebe: “Spasila sam se.”
Zahvaljujući njenoj priči, WTA je uvela obaveznu psihološku podršku za mlade sportiste, a kontrole trenera su pooštrene. Najvažnije od svega – više se ne ćuti.Jer Jelena Dokić nije samo bivša teniserka. Ona je preživjela, ispričala svoju priču, i nastavila da živi bez stida, bez straha. Ona je sada glas onih koje niko nije slušao. I svoj najvažniji meč – već je pobijedila.






