Irina Vukotić je podijelila prvu fotografiju s novim partnerom, a radi se o priznatom liječniku Radmilu Jakoviću.Voditeljka Irina Vukotić s ljubavlju uživa u vezi sa doktorom Radmilom Jakovićem, a nedavno su zajedno proveli romantično putovanje na Kubi. Jaković, profesor i sekretar Evropskog udruženja anesteziologa, predaje na uglednim kongresima te je spasio brojne živote. Nedavno je podijelio svoje životno iskustvo nakon gubitka oca od posljedica koronavirusa, ističući profesionalne uspjehe i nemoć u suočavanju s tim teškim trenucima. S nepunih 47 godina postigao je značajne uspjehe u svojoj karijeri, no suočio se s teškom stvarnošću gubitka oca uslijed pandemije.

 

 

“Toliko sam postigao, spašavajući mnoge živote, ali nisam mogao spasiti svog rođenog oca. Umro je od koronavirusa ovde, na Klinici za anesteziju, nakon 11 dana borbe na respiratoru”, izjavljuje dr. Radmilo Janković u razgovoru za Kurir. On opisuje nemoć i bol gubitka oca, koji je preminuo u 78. godini. Radmilo deli lične uspomene na očevu sahranu, gde su zvuci omiljene pesme “Ne klepeći nanulama” pratili odlazak oca. Takođe, osvrće se na detinjstvo i mladalačke dane, ističući srećne trenutke i izazove.“U gimnaziji sam bio više zainteresovan za politiku, istoriju, geografiju, filozofiju i posebno književnost. Citirao sam Jesenjina kao iz topa. Tada se postavilo pitanje čime bih se bavio u životu. Otac je smatrao da to ne bi bilo zadovoljavajuće, da bih trebao zaboraviti te priče i snove. Sestra od tetke je bila posvećena medicini, pa sam i ja odlučio da krenem tim putem. Upisao sam fakultet u Nišu 1992. godine i prošao kroz sve izazove devedesetih: sankcije, težak život, demonstracije, odgađanje ispita, rokove, bombardovanje…Tada su stanovi koštali od 50 do 100 maraka, a do studentskog doma nije bilo lako doći. Svaki vikend sam se vraćao kući, a mama mi je spremala gotova jela koja je zamrzavala, uključujući i specijalitet – zamrzavanje hleba. Bilo je teško doći do hleba, ali moja mama, kao i sve majke, imala je svoje veze u prodavnici. Petkom, nakon predavanja, dolazio bih u Leskovac, provodio bezbrižno vreme s porodicom, uživao s društvom, a zatim bi mi spremili punu torbu hrane i šerpi, i ja bih se vratio vozom, gde smo svi bili stisnuti jedni uz druge, a šerpe bi zveckale.U gimnaziji sam bio naginjao ka politici, istoriji, geografiji, filozofiji i posebno književnosti. Citirao sam Jesenjina kao iz topa. Tada se postavilo pitanje čime bih se bavio u životu. Otac je smatrao da to ne bi bilo zadovoljavajuće, da bih trebao zaboraviti te priče i snove. Sestra od tetke je bila posvećena medicini, pa sam i ja odlučio da krenem tim putem. Upisao sam fakultet u Nišu 1992. godine i prošao kroz sve izazove devedesetih: sankcije, težak život, demonstracije, odgađanje ispita, rokove, bombardovanje…Tada su stanovi koštali od 50 do 100 maraka, a do studentskog doma nije bilo lako doći.

 

 

Svaki vikend sam se vraćao kući, a mama mi je spremala gotova jela koja je zamrzavala, uključujući i specijalitet – zamrzavanje hleba. Bilo je teško doći do hleba, ali moja mama, kao i sve majke, imala je svoje veze u prodavnici. Petkom, nakon predavanja, dolazio bih u Leskovac, provodio bezbrižno vreme s porodicom, uživao s društvom, a zatim bi mi spremili punu torbu hrane i šerpi, i ja bih se vratio vozom, gde smo svi bili stisnuti jedni uz druge, a šerpe bi zveckale.Na početku smo bili podstanari, zatim smo dobili prvo dete, brinuli smo se o finansijama, a zatim smo otplaćivali kredit za stan. Najvažniji trenutak bio je rođenje Pavla 2004. godine, a zatim i Jovana 2006. Obojica su završila nižu muzičku školu, Pavle svira klavir, a Jovan violinu. Ponosan sam na svoju decu, a sada se radujem daljem školovanju Pavla u inostranstvu, jer je završio specijalno odeljenje sa nastavom na engleskom.“

 

Preporučujemo

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here