Naš narod s Balkana poznat je po specifičnom duhu – čak i kada se suočava s najtežim životnim pričama, on će naći način da kroz humor savlada tamu. Ta sposobnost da se od crnine napravi šala, a od tuge osmijeh, možda je ono što nas održava. Nije to bijeg od stvarnosti, već način da se suočimo s njom i pobijedimo je – ne tugom, već smijehom i snagom duha.
- U sjeni bolničkih hodnika, tamo gdje se tišina mjeri disanjem i gdje je svaki tren odlučujući, nalazi se jedno od najvažnijih mjesta moderne medicine – intenzivna njega. Iako je često van fokusa svakodnevnih razgovora, upravo je ona okosnica svakog ozbiljnog zdravstvenog sistema. To je prostor gdje se vodi bitka za život, iz sekunde u sekundu.
Intenzivna njega, poznata i pod skraćenicama JIN ili ICU, zbrinjava one pacijente čije je zdravstveno stanje kritično. Tu dolaze ljudi nakon srčanih i moždanih udara, teških operacija, saobraćajnih nesreća, infekcija poput sepse, i drugih teških medicinskih stanja. U ovim prostorijama se sudbina pacijenata može promijeniti u trenu – na bolje ili na gore.
- Ovdje ne radi samo tehnologija. Intenzivna njega funkcioniše zahvaljujući visoko obučenom i složenom timu. Na čelu su intenzivisti, specijalizovani ljekari koji donose ključne odluke. Medicinske sestre intenzivne njege su njihova desna ruka – prate vitalne znakove, primjenjuju terapije, reaguju trenutno. U timu su i anesteziolozi, hirurzi, neurolozi, infektolozi, ali i fizioterapeuti, psiholozi i socijalni radnici. Svako od njih ima svoju ulogu, jer borba za život nije samo medicinska – ona je i emocionalna i psihološka.
Bez napredne opreme, ovakva njega ne bi bila moguća. Monitori, respiratori, infuzione pumpe, dijalizni aparati i drugi sofisticirani uređaji čine osnovu rada. Ovdje se sve mjeri, bilježi i kontroliše u realnom vremenu. Pacijenti se često ne mogu ni pomjeriti, pa se dijagnostika – poput ultrazvuka, rentgena, CT-a – sprovodi u samom krevetu.
- Međutim, i pored svega toga, najvažniji dio ove priče je ljudskost. I kada su pacijenti u komi, kada ne mogu govoriti ili reagovati, osoblje im se obraća, čisti ih, njeguje i štiti njihovo dostojanstvo. To su trenuci kada medicina prestaje biti samo nauka, i postaje poziv.Rodbine pacijenata žive u neizvjesnosti. Telefonski pozivi, kratke posjete, razgovori s ljekarima, iščekivanja… Sestre i ljekari tada preuzimaju i ulogu psihološke podrške, objašnjavajući najteže moguće vijesti onima koji čekaju. Tu nema prostora za lažnu nadu, ali ni za hladnu istinu. Treba biti čovjek, i u najtežem trenutku.
Za one koji ovdje rade, cijena tog posla često je visoka. Emocionalni stres, burnout, stalna izloženost tuđoj patnji – sve su to faktori koji pogađaju medicinsko osoblje. Ipak, svakog dana dolaze ponovo, vođeni istom misijom – da nekome spase život.
Vrijeme pandemije COVID-19 donijelo je intenzivnu njegu u centar pažnje. Respiratori su postali simbol borbe, a medicinski radnici – heroji. Nikada do tada nismo toliko jasno vidjeli koliko je ova oblast važna. Bolnice su bile preopterećene, smjene su trajale po 24 sata, a svakodnevno su se vodile borbe za dah i šansu za ozdravljenje.
- Postoje i specijalizovane jedinice – za djecu i novorođenčad. Neonatalna intenzivna njega bori se za život beba od nekoliko stotina grama, dok pedijatrijska zbrinjava najmlađe sa teškim bolestima. Emocionalni teret u ovim odjeljenjima je posebno velik, ali isto tako i radost kada mali pacijenti odu kući – živi.
No, intenzivna njega postavlja i etička pitanja. Kada prestati s liječenjem? Ko ima pravo odlučiti o nečijem životu? Treba li produžavati život po svaku cijenu? Ta pitanja nemaju jednostavne odgovore. Ona traže savjest, timski pristup i poštovanje prema životu – i prema smrti.
- I na kraju, kada pacijent preživi i napusti jedinicu, put nije gotov. Mnogi se suočavaju s posttraumatskim simptomima – slabostima, depresijom, problemima sa pamćenjem. Oporavak mora uključiti i psihološku rehabilitaciju, podršku porodice i društva.Jer intenzivna njega nije samo prostor pun aparata. To je granica između dva svijeta. Mjesto gdje se bore, mole i nadaju. I gdje, čak i kad sve izgleda izgubljeno – neko bdije, neko vjeruje, i neko daje sve da se pojavi još jedno jutro.To je srce medicine. I srce čovječnosti.
