U danšnjem članku vam donosimo jednu ajko zanimljivu priču.Naime radi se o čovjeku koji je nakon što mu se supruga porodila babiva saopšila da dijete ne novi njihovu krvnu grupu. Kkao je on reagovo možete proočitati u nastavku ovog članka…
- Nikada neću zaboraviti taj dan. Sve je počelo kao jedno od onih čudesnih, radosnih jutara kad ti srce pjeva jer znaš da ćeš uskoro zagrliti svoje dijete. Bili smo u bolnici, moja supruga iscrpljena ali nasmijana, a ja zbunjen i presretan, sav u pripremi da postanem otac. A onda, niotkuda, jedan detalj – krvna grupa naše bebe – pokrenuo je lavinu koja će nam zauvijek promijeniti živote.
Medicinska sestra, sasvim rutinski, spomenula je da beba ima AB krvnu grupu. Isprva sam samo klimnuo glavom, kao da mi je rekla da beba ima plave oči ili duge prstiće. Ali onda, u meni se nešto pokrenulo. Počeo sam razmišljati. Moja krvna grupa je O, a krvna grupa moje supruge je A. Matematika je jednostavna – dijete ne može imati AB grupu iz takve kombinacije. U meni se sve sledilo.
- Kad sam to rekao naglas, osjetio sam kako se prostorija promijenila. Sestra je zanijemila, pogled joj se smrznuo. Liječnik, koji je dotad pomagao ženi pored nas, zastao je u pola rečenice i okrenuo se prema nama. Oči su mu bile pune pitanja, ali i straha. Osjetio sam da se nešto ozbiljno dešava, ali nisam znao što.
Došla je doktorica, ozbiljna i smirena. Kazala nam je da će bebu uzeti na dodatne preglede. U istom dahu, obavijestila nas je da će i nama uzeti krv za analizu – tek da isključe mogućnost greške. Tada još nismo znali da nas čeka trenutak u kojem će se sve naše iluzije raspasti.Nakon nekoliko sati, vratili su se s rezultatima. Njihove riječi neću nikad zaboraviti: “Beba nije zamijenjena. Vaša je. Biološki pripada vašoj supruzi. Ali ne i vama.”
- Stajao sam, kao ukopan. Nisam mogao disati. Moja supruga je počela plakati. Ne, to nije bio običan plač. To su bili jecaji koji paraju dušu, vriskovi koji ostaju u ušima dugo nakon što utihnu. “Molim te… oprosti…” – bile su njene riječi, dok su joj suze klizile niz obraze. Gledala me onim pogledom koji govori više od hiljadu riječi. Pogledom koji moli, ali zna da nema opravdanja.U samo sat vremena, prešao sam put od čovjeka koji radosno planira dječju sobu i bira ime za sina, do čovjeka koji shvata da je prevaren, izdan na način koji ti srce pokida na komade. Sve pripreme, svi planovi, svi snovi – nestali su kao da ih nikad nije ni bilo.
I tada nastaje tišina. Ne ona ugodna, spokojna tišina – već ona teška, zagušljiva, što ti sjedi na prsima. Odluke koje tada moraš donijeti nisu jednostavne. Ne znaš više što je stvarno, a što si samo želio vjerovati. Gledaš dijete koje si smatrao svojim, ženu koju si volio, i pitaš se – kako dalje?I dok još pokušavaš pohvatati misli, dok srce viče a razum šuti, samo jedno znaš – nikad više ništa neće biti isto.
