U danasnjem clanku donosimo jednu emotivnu priću o Nikolini koja je imala 10 godina kad je proterana iz Like…..
U životu postoje priče koje nadilaze granice tuge, ali i priče koje svjedoče o nevjerovatnoj snazi jedne žene da preživi ono što većina ne bi ni mogla zamisliti. Slavka Pajić Đurišić iz Sremske Mitrovice preživjela je gubitke koji su lomili i najjače – ali se nije predala. Njena životna priča, ispričana u emisiji (NE)DOKAZANI, otkriva borbu majke kojoj je sudbina okrenula leđa, ali čije srce nije prestalo da kuca za svoju djecu.
Decembra 1986. Slavka je rodila zdravog dječaka. Sve je djelovalo u redu – dojenački podoji, uobičajena njega, osmijesi osoblja. A onda, kao iz vedra neba, uslijedio je šok. Rekli su joj da je beba preminula. Bez obdukcije, bez oproštaja, bez djeteta u naručju. Samo hladna rečenica i neizdrživa tišina.
Ono što je uslijedilo nije bio kraj, već početak unutrašnje borbe. Slavka nikada nije povjerovala u smrt svog sina. “Nikada nisam izgovorila da je mrtav”, priznaje. Jednog dana, godinama kasnije, na ulici je ugledala mladića nevjerovatno sličnog njenom pokojnom suprugu. Kada je čula da je rođen 1986. – srušila se. Njeno tijelo nije izdržalo teret mogućnosti da gleda u oči vlastitom djetetu, a da to ne zna.
Takvi slučajevi, nažalost, nisu rijetkost. Prema istraživanju koje je objavio Centar za nestale i zloupotrebljene bebe Srbije, postoji dokumentovana sumnja o više stotina slučajeva nestalih beba iz porodilišta u periodu 70-ih i 80-ih godina. Roditelji često nisu ni dobijali dokumentaciju, niti su mogli prisustvovati sahrani. Slavkina sumnja tako dobija i sistemsku dimenziju.
Nakon ovog traumatičnog događaja, njeno zdravlje je ozbiljno narušeno. Ljekari su joj govorili da ne bi smjela više zatrudnjeti jer tijelo neće izdržati. Ipak, ona nije odustajala. Ostala je u drugom stanju – i tada doživjela nešto što ljekari rijetko viđaju: razvila je alergijsku reakciju na fetus. Njeno tijelo odbacivalo je dijete kao da se bori protiv stranog organizma.
“U trudnoći sam izgubila 30 kilograma. Ali da pobacim? Ne, nikad”, rekla je. Borila se bez predaha. Rezultat su bile dvije predivne djevojčice – svjetlosti njenog života. Ali ni tu nije kraj Slavkinim bolima.
Jednog dana, njena starija kćerka, tada studentica muzičke akademije u Banjaluci, prestaje odgovarati na pozive. Slavka ubrzo saznaje – djevojka je pala u komu dok je svirala klavir. U bolnici nisu htjeli da je operišu bez papira iz Srbije. Majka nije obaviještena, a kćerka umire.
U trenutku kad je stigla, bolnica je već donosila zaključke. Slavka je bila jedina uz nju u šok sobi – mijenjala joj posteljinu, krila se ispod kreveta tokom vizita jer su je smatrali “nepostojećom pacijentkinjom”. Kada je doktor izjavio da nema potrebe za reanimacijom, Slavka je vrisnula kao ranjena životinja. Gledala ga je s osjećajem koji nijedna majka ne bi trebala osjetiti: “Da sam imala s čim, ubila bih ga.”
Nažalost, ovakvi slučajevi ukazuju i na šire probleme zdravstvenog sistema. Izvještaj Ombudsmana Republike Srpske iz 2022. upozorava na manjak komunikacije između bolnica i porodica, kao i administrativne barijere koje često ugrožavaju pravovremeno liječenje. Slavkina priča je bolan primjer toga šta se dešava kada empatija izostane, a papir zamijeni čovjeka.
No, ona nije ćutala. Umjesto da puca iznutra, svoje rane pretočila je u riječi. Napisala je četiri romana – posvećena djeci koju je rodila, ali i onoj koju je izgubila. Njeni zapisi nisu samo lična terapija, već i vapaj da se ovakve stvari više nikada ne ponove.
Kako navodi Magazin za rodnu ravnopravnost i majčinstvo “Snaga žene” u tekstu o Slavki Pajić Đurišić, njeno svjedočenje je “dokaz da majčinstvo nije biološki čin – to je životna borba, svakodnevna žrtva i beskrajna ljubav”.
I dalje vjeruje da je njen sin živ. I dalje se nada da će ga sresti. Možda će neko pročitati njenu knjigu i shvatiti da prepoznaje sebe u tim redovima. Možda će istina jednom zakucati na vrata, tiho, kao otkucaj srca koje nikada nije prestalo da voli.
Jer Slavka je simbol ne samo patnje, već i snage. Žena koja je preživjela smrt djeteta, gubitak drugog i bolest trećeg – i koja i dalje stoji uspravno. Njena priča nas podsjeća da postoji bol koji ne može da se izmjeri, ali i snaga koja se ne može slomiti
