Helen, žena u svojim srednjim tridesetim, doživjela je nešto što je potpuno promijenilo njen pogled na život, porodične veze i identitet. Sve je počelo gubitkom njene majke, najvažnije osobe u njenom životu. Majčina borba s rakom, koja je trajala pune dvije godine, bila je bolna i iscrpljujuća, ne samo fizički za bolesnicu, već i emocionalno za Helen, koja ju je svakodnevno njegovala. Gledati kako najvoljenija osoba polako slabi, kako nijedna terapija ne donosi olakšanje, bilo je iskustvo koje ju je slomilo.
- Iako se donekle pripremala za kraj, trenutak kada je majka zaista preminula bio je za Helen neizrecivo bolan. Tuga je bila toliko snažna da čak nije mogla ni zaplakati – ostala je emocionalno otupjela. Njihova bliskost bila je posebna. Majka joj je bila i prijatelj i oslonac, neko kome je mogla reći sve i ko je bio uz nju bezuslovno. Helen je osjećala da je izgubila najčistiju ljubav koju je ikad poznavala.
Nasuprot toj vezi, Helenin odnos s njenim bratom Samom bio je potpuno drugačiji. Od djetinjstva, osjećala je da je Sam prema njoj distanciran. Nije bio neprijatan niti nasilan, ali uvijek je djelovao kao da se drži podalje, kao da postoji nevidljiv zid među njima. To joj nikada nije bilo jasno – njihova majka ih je voljela jednako, a unutar porodice nije bilo otvorene diskriminacije. Ipak, to emocionalno udaljavanje je bilo bolno i zbunjujuće.
- Nakon majčine sahrane, Sam je insistirao da Helen ne dira majčine stvari. Rekao je da će ih on prvi pregledati, uzeti ono što želi zadržati, a tek onda će njoj dopustiti da izabere nešto za uspomenu. Iako je osjećala da je to nepravedno, pristala je, slomljena tugom. No, ubrzo se ukazala prilika – Sam je morao otići zbog prijevremenog poroda svoje supruge, i Helen je odlučila da ipak sama prođe kroz majčine stvari.
Tada je pronašla dnevnik, stari i napola uništen, na čijoj je prvoj stranici majka molila da sadržaj ostane privatan. Ipak, vođena tugom i potrebom da se još jednom osjeti bliska s njom, Helen je prekršila tu želju i počela čitati. Ono što je otkrila promijenilo je sve što je mislila da zna o sebi i svojoj porodici.
- Kroz stranice dnevnika, saznala je da Sam nije njen brat, nego njen biološki otac. Njihov „otac“ je, zapravo, bio njen djed. Njena majka i tadašnji muž, koji je već imao odraslu djecu iz prvog braka, nisu mogli imati zajedničko dijete zbog njegovih zdravstvenih problema. Želeći dijete koje nosi porodične gene, odlučili su da Sam, njegov sin iz prvog braka, bude donator.
Majka je zapisala da su tu odluku donijeli iz ljubavi i povjerenja, vjerujući da time čine najbolje za buduće dijete. Sam je pristao na to iz poštovanja i ljubavi prema ocu, ali vjerovatno nikada nije do kraja prihvatio emocije koje je ta odluka nosila. Time su se granice uloga potpuno zamutile – Helenin „brat“ je zapravo njen otac, a dvije polusestre su, u stvarnosti, njene tetke.
- Helen je nakon toga odmah pozvala Sama – čestitala mu je na rođenju sina, ali mu je zatim rekla da zna istinu. Njegova reakcija bila je neočekivano burna – počeo je vikati, vrijeđati je, nazivati pogrdnim imenima, što nikada ranije nije radio. Njihov odnos je prekinut, a Sam je nestao iz njenog života.
Sada, iako zna istinu, Helen se osjeća izgubljeno. Osjeća da je izgubila i posljednju porodičnu vezu koja joj je preostala. Pita se u čemu je pogriješila – da li je to što je otvorila dnevnik bila neoprostiva greška, ili je imala pravo da zna ko je zapravo. Ono što zna sigurno jeste da bi voljela ponovno uspostaviti kontakt sa Samom, razgovarati, pokušati graditi neki novi, zdraviji odnos, sada kada zna sve.
Helenin svijet se srušio ne samo gubitkom majke, već i otkrićem istine o svom porijeklu. Ostala je sama, zbunjena i tužna, suočena s pitanjima na koja više nema ko da joj odgovori.
