U današnjem članku vam donosimo jednu zanimljivost, ali i veoma važnu temu za roditelje koji pokušavaju razumjeti razvoj svog djeteta. Rani znakovi autizma ponekad nisu očigledni i mogu izgledati poput obične stidljivosti, tvrdoglavosti ili prolazne faze. Upravo zbog toga mjeseci, pa čak i godine, mogu proći prije nego što porodica potraži stručno mišljenje. Cilj nije stvarati strah, već pomoći roditeljima da obrate pažnju na obrasce ponašanja koji se ponavljaju u svakodnevnom životu.
Prve razlike često se mogu primijetiti kroz kontakt očima, reakciju na ime i način na koji dijete pokušava privući pažnju roditelja. Mnoge bebe već tokom prvih mjeseci spontano traže lice odrasle osobe, osmjehuju se i reaguju na glas. Kasnije počinju okretati glavu kada čuju svoje ime. Kod neke djece može se primijetiti da rijetko gledaju roditelja direktno, ne odgovaraju osmijehom ili se ne odazivaju na ime iako normalno reaguju na druge zvukove.
Prema domaćim zdravstvenim izvorima i preporukama stručnjaka koje se prenose u javnosti, posebno je važno posmatrati komunikaciju prije nego što dijete počne govoriti. Pokazivanje prstom, mahanje, pogled prema roditelju i pokušaj dijeljenja uzbuđenja dio su ranog razvoja. Ako dijete rijetko koristi geste, vodi roditelja za ruku kao da je ona „alat“ ili ne pokušava pogledom pokazati šta želi, to može biti razlog za dodatno praćenje.
POSEBAN TRENUTAK: Jedan znak sam po sebi ne znači da dijete ima autizam. Mnoga djeca mogu biti izbirljiva u hrani, osjetljiva na zvuk ili imati period kada se manje odazivaju. Važno je posmatrati širu sliku – koliko dugo ponašanje traje, koliko je izraženo i pojavljuje li se zajedno s razlikama u komunikaciji, igri i socijalnom kontaktu.
Još jedan važan dio svakodnevice jeste igra. Dijete koje satima mirno slaže predmete, stalno vrti točkove autića ili se više zanima za dijelove igračke nego za njenu namjenu može pokazivati repetitivne obrasce. Posebno je korisno obratiti pažnju pokušava li uključiti roditelja u igru, donosi li mu igračke ili traži njegovu reakciju kada vidi nešto zanimljivo.
Domaći izvori koji obrađuju razvoj djece često naglašavaju i osjetljivost na zvukove, svjetlost, dodir, teksturu hrane ili promjene rutine. Neko dijete može burno reagovati na usisivač, šišanje, određenu odjeću ili promjenu puta do vrtića. Međutim, senzorna osjetljivost sama po sebi nije dokaz autizma i uvijek se procjenjuje zajedno s drugim razvojnim osobinama.
Posebnu pažnju treba obratiti na razvojne prekretnice. Ako dijete oko godinu dana ne pokazuje prstom ili ne koristi jednostavne geste, oko 16 mjeseci nema nijednu razumljivu riječ ili do druge godine ne koristi jednostavne fraze, korisno je razgovarati s pedijatrom. Još važnije je posmatrati postoji li uz kašnjenje govora i slabija upotreba pogleda, gesti i zajedničke pažnje.
Prema preporukama koje se navode u domaćim zdravstvenim tekstovima, roditeljima može pomoći da prije pregleda zapišu konkretna ponašanja koja ih brinu, zabilježe kada se pojavljuju i eventualno naprave kratke snimke tipičnih situacija. Pedijatar potom može preporučiti razvojni skrining, procjenu logopeda ili drugih razvojnih stručnjaka te provjeru sluha.
Na kraju, najvažnije je zapamtiti da traženje stručnog mišljenja ne znači automatski postavljanje dijagnoze. Ono znači pokušaj da se bolje razumije način na koji se dijete razvija i da mu se, ako je potrebno, pravovremeno pruži odgovarajuća podrška. Rana procjena može roditeljima donijeti jasnije smjernice, a djetetu pomoći da razvija komunikacijske, socijalne i svakodnevne vještine.
Da li smatrate da roditelji trebaju odmah potražiti stručno mišljenje kada ih neko ponašanje djeteta duže vrijeme zabrinjava ili prvo treba sačekati da vide hoće li faza proći? Šta biste vi uradili?
