Dani Milihate Čoklit su ispunjeni hladnoćom zidova sobe koja je nekad bila ispunjena smijehom. U svakom kutku, majka vidi izgubljene snove i čuje neizgovorene riječi. Bol u grudima postaje nepodnošljiva kad dodirne kćerkinu fotografiju.
“Svaki dan kažem ‘Dobro jutro’ i ‘Laku noć’ Eroni”, govori Milihate drhtavim glasom.
Njena 20-godišnja kćerka ubijena je 12. aprila u Uroševcu, na jugoistoku Kosova.
Eronin bivši suprug, s kojim je imala sina od godinu i dva mjeseca, uhapšen je kao glavni osumnjičeni.
Par je bio razveden skoro godinu dana, a Erona je imala obavezu da svake sedmice sina vodi ocu u Centar za socijalni rad u Uroševcu.
Tokom posljednjeg susreta, ubijena je vatrenim oružjem, a njen brat Driloni (15), koji je bio s njom, ranjen je.
U tom trenutku, kaže Milihate, osjetila je kao da ju je nešto probilo u srce kada su joj kolege rekle da je “ubijena žena”.
“Nisam znala da je to moja kćerka. Radila sam u kuhinji i pomislila ‘Kako su ljudi tako zli’”.
Iako to još nije shvatila, tjeskoba ju je obuzimala. Ne sjeća se koliko je vremena prošlo kada se njen djever pojavio u restoranu gdje je radila.
“Mislila sam da idemo kući… Kada smo krenuli, pitala sam ga zašto idemo u Uroševac. Rekao mi je ‘Erona i Driloni su povrijeđeni’”.
Briga za njih počela je da je guši, ali ju je održavao tračak nade da će ih pronaći žive.
“Kada sam vidjela Drilona povrijeđenog u bolnici, znala sam da će se oporaviti… i počela sam da vrištim ‘Gdje mi je kćerka?’”.
Od tog trenutka, kaže, ne sjeća se ničega, osim da je bila okružena ljekarima i drugim osobljem.
“Koliko bola… Oduzeta mi je zjenica mog oka”.
Milihate vjeruje da je Eronu njen suprug godinama fizički i psihički zlostavljao, iako je ona to pokušavala da sakrije.
Milihate se prisjeća kako je jednom primijetila tragove nasilja na tijelu svoje kćerke, ali joj je Erona rekla da je pala u kupatilu.
Uprkos insistiranju roditelja, Erona mu se vratila.
“Bila sam uvjerena da joj je prijetio nama… A Erona je sve radila, samo da nas ne povrijedi”.
Milihate kaže da ne zna motive takvog ponašanja, ali je njen strah bio opravdan kada je Eronin bivši muž počeo prijetiti njenom starijem bratu, tvrdeći da će snositi posljedice ako ga Erona ostavi.
Erona je u međuvremenu zatrudnjela i u tom periodu je prekinula kontakt sa porodicom.
Iako su bile udaljene svega nekoliko kilometara, Milihate nije znala ništa o svojoj kćerci.
“Odselili smo našeg najstarijeg sina Rinora s Kosova da se ne dogodi najgore… i slučaj smo prijavili policiji”.
“Nekoliko puta smo se obratili regionalnoj policiji u Uroševcu… Rekla sam im da mi nedostaje kćerka, ali su mi rekli da su u kontaktu s njom i da odbija razgovarati sa porodicom”.
Briga, strah i tjeskoba trajali su mjesecima, sve dok se Erona, šest sedmica nakon rođenja sina, nije vratila roditeljima – “umorna, oslabljena, istraumirana”.
Uz podršku svoje porodice, odlučila je započeti novi život, videći u svom sinu motivaciju i nadu.
Milihate kaže da su ona i njen suprug bili spremni učiniti sve da im ništa ne fali.
Dok se prisjeća glasova i puzanja svog unuka po zemlji, ne može govoriti od suza.
“To je najsvetiji dar koji mi je Erona ostavila”, kaže Milihate dok slaže unukovu odjeću.
Nakon Eroninog ubistva, starateljstvo nad njenim sinom dobila je majka njenog bivšeg supruga, a Eronina porodica se s njim viđa svake dvije sedmice po tri sata.
Milihate kaže da će pokušati dobiti starateljstvo nad svojim unukom.
Dok ona razgovara, njen muž Gazmend je nijem i skrhan bolom.
“Bila je izuzetno bliska sa svojim ocem”, kaže Milihate o Eroni.
Otac ne želi mnogo pričati, ali ima samo jedno pitanje: “Zašto joj nisam bio bliže?”.
