U današnjem članku vam donosimo jednu zanimljivost o Radetu Šerbedžiji, glumcu čija se karijera već decenijama vezuje za pozorište, film, muziku i kulturni prostor mnogo širi od granica jedne države, ali čije je porijeklo povremeno postajalo tema gotovo jednako zanimljiva medijima kao i njegove uloge. Šerbedžija je rođen 27. jula 1946. u Buniću, na području današnje Hrvatske, a u javnim nastupima govorio je o svom porodičnom porijeklu i slojevitom osjećaju pripadnosti.
Posebno je zanimljivo što se upravo kroz jednu staru anegdotu sa Zoranom Radmilovićem i Draganom Gagom Nikolićem može vidjeti koliko su tadašnji glumci takve teme znali pretvoriti u prijateljsku šalu. Kako prenose domaći mediji, Radmilović je Šerbedžiju godinama zvao „Hrvatom“, povezujući ga prije svega sa Zagrebom, njegovom ijekavicom, tamošnjim teatrom i kulturnom sredinom u kojoj se formirao kao umjetnik. Šerbedžija je kasnije govorio da mu takvo oslovljavanje nije smetalo, jer je razumio šta Radmilović zapravo pod tim podrazumijeva. Upravo ta anegdota pokazuje koliko njegov život teško staje u jednostavne etikete, jer su mjesto rođenja, porodični korijeni, jezik, umjetničko odrastanje i život širom nekadašnje Jugoslavije ostavili različite tragove na njegovom identitetu.
Priča je postala još zanimljivija kada se u njihovom društvu uključio Dragan Gaga Nikolić, kojem očigledno nije bilo jasno zašto Radmilović Radeta uporno naziva Hrvatom. Prema Šerbedžijinom prisjećanju koje su godinama prenosili regionalni portali, Nikolić je Radmilovića pitao zašto to radi kada je Rade po porodičnom porijeklu Srbin, nakon čega je uslijedila jedna od onih glumačkih prepirki koje su kasnije postale dio anegdota o njihovom prijateljstvu. Radmilović je, prema tim prenesenim pričama, cijelu stvar pretvorio u humor, a Šerbedžija se nije osjećao obaveznim da prekida šalu ozbiljnim objašnjavanjem vlastite biografije. Prema pisanju regionalnih izvora, Šerbedžija je objašnjavao da ga je Radmilović prvenstveno povezivao sa Zagrebom i kulturom iz koje je dolazio, a ne da je među njima postojala neka ozbiljna rasprava o nacionalnoj pripadnosti. Taj detalj mijenja ton cijele priče, jer pokazuje da se anegdota ne mora tumačiti kao sukob oko identiteta, nego prije kao primjer bliskosti među ljudima koji su različitosti koristili za međusobno zadirkivanje. Šerbedžija je tokom karijere radio širom bivše Jugoslavije, a kasnije je ostvario i međunarodnu filmsku karijeru, zbog čega se njegova profesionalna biografija odavno ne može vezati samo za jedan grad ili jednu sredinu. Upravo je ta širina iskustva vjerovatno jedan od razloga zbog kojih su pitanja njegovog identiteta toliko često privlačila pažnju javnosti.
ONO ŠTO IZDVAJAMO
Posebno upečatljiv dio priče odnosi se na Šerbedžijino vlastito objašnjenje porodičnih korijena i na tvrdnju koju je svojevremeno iznio nakon boravka u Gruziji. U više medijskih tekstova prenesena je njegova priča da je tamo čuo kako u južnim krajevima Gruzije postoji mnogo porodica sa prezimenom Šerbedžija, pa je taj detalj dodatno otvorio pitanja o dalekoj istoriji prezimena i mogućim migracijama. Važno je, ipak, napraviti razliku između Šerbedžijine anegdotalne tvrdnje i istorijski potvrđenog genealogijskog podatka: navod da „svaka treća porodica“ u dijelu Gruzije nosi to prezime mediji prenose kao njegovu priču, ali dostupni izvori koje smo provjerili ne nude nezavisnu statističku potvrdu takve brojke. Domaći portali upravo su ovaj detalj često koristili kao zanimljiv dodatak tekstovima o njegovom porijeklu, jer cijeloj priči daje gotovo filmsku dimenziju i pokazuje koliko jedno prezime može otvoriti pitanja o putevima porodica kroz generacije. Istovremeno, sam Šerbedžija je mnogo konkretnije govorio o tome da su mu roditelji bili Srbi i da je odrastanje u Hrvatskoj, naročito Zagreb i tamošnje pozorište, snažno oblikovalo njegov umjetnički identitet. Upravo tu leži najveći preokret ove priče: pitanje „šta je Rade Šerbedžija“ nema mnogo smisla ako se od njega očekuje samo jedna jednostavna etiketa, jer njegova vlastita iskustva obuhvataju porodično porijeklo, mjesto rođenja, kulturno odrastanje i život u više sredina.
Šerbedžijina karijera u tom smislu govori možda više od bilo kakve rasprave o jednoj riječi kojom bi ga trebalo opisati. Još tokom sedamdesetih i osamdesetih postao je jedno od prepoznatljivijih glumačkih imena jugoslavenskog prostora, a kasnije je radio i u velikim međunarodnim produkcijama, pojavljujući se u filmovima poput „Eyes Wide Shut“, „Snatch“, „Mission: Impossible 2“, „Batman Begins“ i „Harry Potter and the Deathly Hallows: Part 1“. Kako prenose domaći izvori, upravo njegova priča o Radmiloviću i Nikoliću ostala je zanimljiva jer podsjeća na vrijeme u kojem su se prijatelji mogli međusobno zadirkivati oko svojih razlika bez potrebe da svaki takav razgovor preraste u ozbiljnu podjelu. Šerbedžija je govorio da mu Radmilovićevo nazivanje „Hrvatom“ nije smetalo i da je razumio da ga prijatelj tako vidi kroz Zagreb, ijekavicu, teatar i sredinu iz koje je dolazio. To ne briše njegove porodične korijene niti mijenja ono što je sam govorio o njima, već pokazuje da identitet jedne osobe može sadržavati više iskustava istovremeno. Njegov životni put na neki način upravo to potvrđuje, jer je kroz decenije pripadao različitim pozorišnim, filmskim i kulturnim krugovima bez potrebe da jedan od njih nužno poništi sve ostale. Zato i anegdote o njegovom porijeklu opstaju toliko dugo — iza humora se nalazi šira priča o tome kako čovjek može nositi porodičnu prošlost, mjesto odrastanja i profesionalni život bez pretvaranja bilo kojeg od tih elemenata u jedinu definiciju sebe.
Na kraju, priča o Radetu Šerbedžiji mnogo je zanimljivija kada se ne svodi na pitanje da li ga treba nazvati ovako ili onako. Činjenice o njegovom rođenju, vlastite izjave o roditeljima i uspomene na Zagreb mogu postojati zajedno, baš kao što se i umjetnički život rijetko razvija unutar samo jednog kulturnog prostora. Najvažnija poruka možda se krije upravo u njegovoj spremnosti da staru raspravu o porijeklu prepričava kroz humor, prijateljstvo i iskustvo, a ne kao povod za novu podjelu. Zoran Radmilović i Gaga Nikolić u toj priči nisu bili ljudi koji su mu određivali ko mora biti, već prijatelji čije je zadirkivanje ostalo sačuvano kao dio jedne mnogo opuštenije glumačke uspomene. Tvrdnja o prezimenu u Gruziji dodatno obogaćuje anegdotu, ali je pošteno predstavljati je upravo kao Šerbedžijino prisjećanje, a ne kao dokazanu genealogijsku činjenicu.
Iz neutralne novinarske perspektive, upravo je to najbolji način da se govori o nečijim korijenima — oslanjajući se na ono što je osoba sama rekla i jasno odvajajući provjerene biografske činjenice od anegdota koje su tokom godina postale dio javne slike. Šerbedžijina umjetnost na kraju je nadživjela sve pokušaje da se njegov život smjesti u samo jednu ladicu, a publika ga već decenijama prepoznaje prvenstveno po onome što je ostavio na sceni i filmu. Kada biste morali birati između jedne jednostavne etikete i svih slojeva porodičnog, kulturnog i životnog iskustva koje čovjeka čine onim što jeste, Šta biste vi uradili?
