U malom mjestu u Bosni, jedna žena nosi bol kakvu je teško i zamisliti. Nura Salibašić iz Olova proživjela je tragediju koja je duboko obilježila njen život – izgubila je svoju ćerku, što je ostavilo prazninu koju nijedne godine, riječi ni vrijeme ne mogu ispuniti.
- Njena ćerka preminula je od posljedica moždanog udara, u 49. godini života. Smrt je došla nakon duge i teške borbe koja je trajala gotovo tri mjeseca. Prvih 15 dana provela je u bolnici, a ostatak vremena kod kuće, gdje je svakodnevno patila, uz nadu da će ipak ozdraviti. Nura je svakog dana bila uz nju, tješeći je, moleći se, i pokušavajući da prihvati ono što je bilo sve izvjesnije – da se njena kćerka možda više nikada neće oporaviti.
Za sve to vrijeme, zet, muž njene ćerke, dao je sve od sebe. Uložio je mnogo novca, ali još više emocija. Nije štedio ni vrijeme ni trud. Nadao se čudu, i molio se, kao i svi ostali. No, na kraju, kako Nura kaže, Bog je odlučio da je oslobodi muke, a ona je, iako slomljenog srca, prihvatila Njegovu volju. Shvatila je da je postojala viša sila i da se neke stvari ne mogu promijeniti, koliko god ih mi željeli drugačijima.
- Kada je kćerka preminula, Nura je osjetila dvojak osjećaj – s jedne strane, duboku tugu zbog gubitka, a s druge, olakšanje jer su patnje njene kćeri konačno završene. Taj osjećaj ju je, paradoksalno, učinio sposobnom da se ne slomi. Okrenula se vjeri, tražeći utjehu u Kur’anu i riječima koje su joj dale snagu da nastavi. U svojoj boli pronašla je smisao u rečenici: “Daću ti po tvojoj volji, a uzeću ti ono što ja želim.” Te riječi su joj, kako kaže, pomogle da shvati i prihvati da sve što se događa ima svoju svrhu, pa čak i onda kada nam se čini nepravedno.
U danima nakon smrti, kada bi neko drugi bio ogorčen ili u šoku, Nura je pokazala neizmjernu snagu i plemenitost. Posebnu zahvalnost uputila je svom zetu, koji je, kako kaže, učinio sve što je mogao i više od toga. Umjesto da ga veže za prošlost i bol, rekla mu je da mora nastaviti sa svojim životom. Poručila mu je da nije dužan da pati, da ga ne sputava ničim, te da ima pravo na novu sreću. “Sine, hvala ti na svemu, ali sad idi dalje. Ne moraš više patiti”, bile su njene riječi, koje govore o ljudskosti, razumijevanju i ljubavi.
- Nura nije žena koju je tuga pretvorila u ogorčenu osobu. Naprotiv, ona je neko ko u boli pronalazi mudrost, ko zna da se život mora nastaviti čak i kada srce izgleda slomljeno. Svakim danom podsjeća sebe da gubitak ne smije biti kraj, već početak drugačijeg pogleda na život. U trenucima kada je mislila da više nema snage, pronašla je snagu u vjeri, u porodici i u sjećanju na svoju kćerku koje čuva s posebnom pažnjom.
Njena priča je dirljiva, snažna i iskrena, i ostavlja dubok utisak na svakoga ko je čuje. Kroz suze i riječi koje teško izgovara, Nura šalje poruku svima – da tuga jeste teška, ali da se može preživjeti. Da ljubav ne umire sa smrću, već da nastavlja da živi u djelima, uspomenama i hrabrosti onih koji ostaju.
- Na kraju, priča Nure Salibašić nije samo priča o gubitku, već i o unutrašnjoj snazi, vjeri i čovječnosti. Ona je dokaz da čak i u najtežim trenucima postoji prostor za ljubav, zahvalnost i razumijevanje. U svijetu punom patnje, njen primjer pokazuje da je moguće podići se iz najdublje tuge i nastaviti dalje – ne zato što je lako, nego zato što se mora
