15. lipnja 2016. godine ostali smo bez cijenjenog glumca Milorada Mandića Mande, kojem je pozlilo tijekom izvedbe u Beogradu. Tada je u prvom redu uz njihovog sina sjedila njegova supruga Anastasija Anja Mandić.
Malo tko zna da smo Andrija i ja bili u prvom redu na tom nastupu. Prije svake emisije uvijek bismo ga pozdravili poljupcem. Međutim, tog dana nismo stigli kao obično. Dok sam sjedio u prvom redu, promatrao sam ga kako pada s čamca, isprva misleći da je izrežirao trenutak, kao da se samo spušta u vodu. Ipak, kad je ostao miran, osjetila sam da nešto nije u redu. Tražeći potvrdu svojih strepnji, obratila sam se Bobi Mićalović, koja je također bila na predstavi s djecom, i zatekla njen zbunjeni pogled uperen u mene.
Osjetio sam da nešto nije u redu. U tom sam trenutku pojurila na mjesto događaja, želeći da mu se zatvore oči. Međutim, ostali su otvoreni, znak koji sam prepoznao kao zlokoban. Pažnja mi je bila podijeljena između njega kako leži na pozornici i Andrije koji je promatrao iz prvog reda. Nakon toga su zastori navučeni, a djeca ispraćena iz dvorane, a mene su ostavili samu na pozornici, dok je moje devetogodišnje dijete ostalo iza – riječi su glumice u emisiji “Preživjeli” na K1. televiziji.
- Po dolasku hitne pomoći, Anastasia je kontaktirala stariju djecu svog supruga prije nego što je otišla u bolnicu. Nažalost, od liječnika joj je stigla vijest da je Manda podlegla.
U tom sam trenutku izjurila van i uvjerila ga da će sve biti u redu, jer sam bila dovoljno pribrana da znam gdje je moje dijete. No, uočivši kašnjenje u dolasku djelatnika Hitne, kontaktirao sam svu Mandinu djecu i pozvao ih da dođu jer im je otac loše. Istodobno sam se počela boriti s uznemirujućim osjećajem da je nešto nepovoljno na pomolu, ispričala je glumica, prije nego što je otkrila izazove s kojima se suočila u početnim fazama.
Odmah sam angažirala psihologe i za sebe i za Andriju. Bilo mi je važno da ne prevarim sina koji je osjetio da nešto nije u redu. Kad je upitao: “Gdje je tata?” Odgovarao sam po potrebi. Zvuk njegove nevolje urezan mi je u sjećanje; Čvrsto sam ga zagrlio i pružio mu jastuk da udari onoliko snažno koliko želi. U svojoj je tjeskobi izrazio želju da ne živi i oslobodio je sve svoje emocije. Kad je počeo plakati, osjetila sam olakšanje znajući da nije bio u stanju emocionalne paralize, već da je, umjesto toga, procesuirao svoju tugu.
- “Od ključne je važnosti da pokažete svoju briljantnost za moje dobro.
Anja je to mjesto ponovno posjetila samo dva tjedna nakon smrti njezina supruga, a to je iskustvo opisala kao iznimno mučno.
Prva predstava u kojoj sam sudjelovao bila je za mene duboko traumatično iskustvo, koje se dogodilo samo dva tjedna nakon njegove smrti. Danju sam se osjećao kao da sam zarobljen u matrici, dok sam noću egzistirao u stanju limba. Borila sam se s pitanjima kako jesti u njegovoj odsutnosti i kako nastaviti živjeti bez njega. Iskustvo nastupa u “Patriotsima” postalo je ključni trenutak izbora; na kraju sam odlučio da imam pravo živjeti. Iako su prevladavali osjećaji krivnje i tuge, što je sasvim prirodno, shvatio sam da svemir ima plan i da su takva iskustva dio ljudskog stanja. Ova spoznaja omogućila je mom tijelu da se opusti, što mi je omogućilo da nastavim sa svojim životom.
Smatram da je najvažnije to što sam svoje emocije iskazao pred Andrijom, jer je i on naučio tugovati, shvaćajući da ima dana kada radije ostaje u kući i da je to sasvim prihvatljivo. Prije ovog trenutka, Andrija je odigrao ključnu ulogu izjavivši: “Znam da je ovo strašno, ali želim da makneš ovo crno i zasijaš za mene”, iako je tada imao samo devet godina. Nadalje, jednom prilikom kad sam se osjećala emocionalno otupjelo i nerado izašla van, primijetio je: “Što bi ti sad tata rekao? Izađi van i malo pomakni tu energiju”, kako je glumica naglasila u svom razmišljanju.
Značajna podrška u tom nastojanju bila joj je kuma, glumica Anđelka Stević Žugić, koju publika također prepoznaje pod prezimenom Prpić.
Anđelka je pokazala izuzetnu upornost tako što me je prva potaknula da dođem na koncert, a tijekom mog napada tjeskobe ostala je uz mene, rješavajući moju zabrinutost oko događaja. Anja je to iskreno izrazila tijekom spomenutog nastupa. Sve što se tiče kazališta.
Mandić je u trenutku smrti obnašao dužnost v. d. ravnatelja Kazališta “Boško Buha”, gdje je uložio znatne napore u njegovu obnovu nakon 64 godine. Njegova udovica kasnije je otkrila da je tom pothvatu posvetio nebrojene sate i dane.
Bio je izniman radoholičar i vjerujem da se previše posvećivao svojim profesionalnim obavezama. To je razlog zašto su njegova djeca tražila njegovu pažnju. Dolaskom na mjesto v.d. voditelja u “Buhi” posvetio se neumornom radu, često od 8 ujutro do ponoći, uz paralelne nastupe u emisijama. Nastojao sam mu dočarati da je takav tempo dugoročno neodrživ; međutim, na kraju sam odustao od svojih napora jer sam prepoznao da je to njegov poziv.
Na kraju sam pripremio ručak i dostavio mu ga u kazalište, osiguravši da više ne preživljava samo na štapićima. Prije nekog vremena našla sam se u društvu taksista koji me tih dana redovito prevozio da mu dostavljam obroke, a ispričao je intrigantnu anegdotu. Ispričao je da ga je Manda jednom prilikom zamolila da stane ispred kuće kako bi odložio ručak u kontejner, kako me ne bi uvrijedila, kako je Anja tada otkrila za TV “K1”.
