U današnjem članku vam donosimo jednu zanimljivost koja se tiče praktično svakog građanina Srbije, jer zdravstveni sistem ulazi u novu fazu digitalizacije u kojoj bi medicinska dokumentacija trebala biti dostupnija, povezanija i jednostavnija za korištenje. Od 1. januara 2026. godine primjenjuje se Pravilnik o e-kartonu, ličnom zdravstvenom broju i dostavljanju podataka na lični zahtjev pacijenta, čime je detaljnije uređeno kako će izgledati centralizovani elektronski medicinski dosije.
Umjesto da podaci o pregledima, terapijama i liječenju ostanu rasuti između različitih ustanova i informacionih sistema, cilj je da se objedine kroz elektronski zdravstveni sistem. Za pacijenta bi najveća praktična promjena trebala biti to što će važni podaci o njegovom zdravstvenom stanju biti dostupni ovlaštenim zdravstvenim radnicima kada su im potrebni za liječenje. To ne znači da svaki zaposleni u zdravstvu može slobodno pregledavati svačiju dokumentaciju, jer zakon propisuje ovlaštenja, zaštitu podataka i obavezu čuvanja medicinske dokumentacije od neovlaštenog pristupa. Kako prenose domaći izvori koji prate zdravstvene propise, e-karton predstavlja jedan od važnijih koraka prema povezivanju zdravstvenih ustanova, privatne prakse i drugih subjekata koji učestvuju u pružanju zdravstvene zaštite. U praksi bi to trebalo značiti manje ponavljanja istih podataka i bolju dostupnost relevantne medicinske istorije pacijenta.
Elektronski karton nije samo digitalna kopija nekadašnje papirne fascikle, već je zamišljen kao jedinstveni i centralizovani skup podataka i dokumenata iz obavezne medicinske dokumentacije. Pravilnik predviđa da se podaci preuzimaju iz softverskih rješenja zdravstvenih ustanova, privatnih praksi i drugih pravnih lica koja su uključena u zdravstveni sistem. U njemu se mogu povezivati identifikacioni podaci, podaci o zdravstvenim i stomatološkim kartonima, imunizaciji, izabranom ljekaru, osiguranju i drugim informacijama koje su propisane pravilima sistema. Važna promjena jeste da sistem nije ograničen samo na klasične domove zdravlja i bolnice, jer zakon obuhvata i privatnu praksu i druge pravne subjekte koji vode zdravstvenu dokumentaciju. Prema pisanju regionalnih izvora koji su pratili proces digitalizacije, jedan od problema ranijeg sistema bio je upravo to što informacije nisu uvijek bile objedinjene, pa je pacijent često morao nositi nalaze od jedne ustanove do druge. Novi model pokušava smanjiti takvu fragmentaciju, iako će njegova stvarna vrijednost zavisiti od toga koliko će se dosljedno i tačno unositi podaci. Digitalizacija sama po sebi ne garantuje bolju zdravstvenu zaštitu, ali može liječniku omogućiti da brže dođe do informacija koje su mu potrebne.
Posebnu pažnju privukao je i lični zdravstveni broj, odnosno LZB, koji se pacijentu dodjeljuje automatizovano nakon uspostavljanja njegovog e-kartona. Pravilnik precizira da se prije toga u sistem prenose određeni identifikacioni podaci, uključujući JMBG ili evidencijski broj stranca, podatke o zdravstvenom osiguranju i druge propisane informacije. LZB zato treba posmatrati kao identifikator unutar zdravstvenog informacionog sistema, a ne kao još jedan dokument koji građani moraju samostalno nabavljati i nositi u novčaniku. Nakon povezivanja potrebnih podataka broj se dodjeljuje kroz sistem, čime se olakšava jednoznačno povezivanje dokumentacije sa konkretnim pacijentom. Domaći portali koji su izvještavali o novim pravilima često su upravo LZB izdvajali kao jednu od najvidljivijih novina, ali je za građane važnije šta sistem omogućava nego sam broj. Pacijent neće imati mnogo koristi od dodatnog identifikatora ako zdravstvene ustanove ne budu međusobno razmjenjivale kvalitetne i ažurirane informacije. Upravo zato je uz LZB uveden i detaljniji okvir za unos i ažuriranje podataka.
ONO ŠTO IZDVAJAMO
Jedna od najvažnijih novosti jeste pravilo prema kojem se podaci o pruženoj zdravstvenoj usluzi ili promjeni zdravstvenog stanja trebaju ažurirati u e-kartonu u roku od 24 sata. To može biti posebno korisno kada pacijent nakon pregleda kod jednog ljekara ubrzo završi kod drugog specijaliste ili u bolnici, jer bi novi liječnik trebao imati pristup svježijim informacijama koje su relevantne za daljnje liječenje. Krajem 2025. predstavnici Ministarstva zdravlja navodili su da cilj pune primjene sistema jeste da specijalisti mogu vidjeti terapiju, otpusne liste, radiološke nalaze, alergije i druge zdravstvene informacije potrebne za donošenje odluke o liječenju. U hitnim situacijama upravo dostupnost informacije o alergiji, ranijoj terapiji ili ozbiljnoj bolesti može imati mnogo veću vrijednost od same administrativne pogodnosti digitalnog kartona. Naravno, to podrazumijeva da je dokumentacija prethodno pravilno unesena i da osoba koja joj pristupa za to ima odgovarajuće ovlaštenje. Zbog toga se novi sistem ne može svesti samo na brže korištenje računara, nego zahtijeva i odgovornost zdravstvenih ustanova za tačnost i pravovremenost podataka. To je jedan od razloga zbog kojih će stvarni efekti digitalizacije postati vidljiviji tek kroz svakodnevnu primjenu.
Pitanje privatnosti vjerovatno je najosjetljiviji dio cijele promjene, jer medicinska dokumentacija sadrži neke od najličnijih podataka koje država i zdravstvene ustanove obrađuju. Zakon propisuje da se podaci iz medicinske i zdravstvene dokumentacije moraju obrađivati u skladu sa pravilima zaštite podataka o ličnosti, dok su ustanove i ovlaštena lica dužni štititi dokumentaciju od neovlaštenog pristupa, kopiranja i zloupotrebe. Pravilnik dodatno određuje da pristup imaju zdravstveni radnici, zdravstveni saradnici i druga ovlaštena lica u skladu sa zakonom, a pokušaji neovlaštenog pristupa trebaju biti prijavljeni nadležnom ministarstvu. To znači da centralizacija podataka povećava praktičnu dostupnost dokumentacije tamo gdje je potrebna, ali istovremeno povećava značaj kontrole ko, kada i zbog čega može pristupiti tim informacijama. Građani imaju pravo pristupiti vlastitim podacima iz e-kartona putem odgovarajućih državnih elektronskih servisa uz elektronsku identifikaciju. Regionalni izvori koji prate digitalizaciju zdravstva upravo zato često ističu da brzina sistema ne smije biti važnija od sigurnosti medicinskih podataka. Povjerenje građana zavisit će od toga da se ta pravila zaista dosljedno primjenjuju.
Promjena bi mogla biti značajna i za ljude koji tokom godine koriste usluge više različitih zdravstvenih ustanova. Ranije se nerijetko događalo da pacijent sa sobom nosi fasciklu nalaza, otpusnih pisama, snimaka i terapija kako bi novi specijalista dobio potpuniju sliku njegovog zdravstvenog stanja. Zakonom je zdravstvena dokumentacija već usmjerena prema elektronskom vođenju kroz Republički integrisani zdravstveni informacioni sistem, dok je papirna forma predviđena kao izuzetak kada elektronsko vođenje nije moguće zbog tehničkih ili drugih opravdanih okolnosti. Ideja e-kartona jeste da liječnik više ne mora zavisiti isključivo od toga šta je pacijent uspio ponijeti sa sobom ili zapamtiti iz prethodnog liječenja. To ipak ne znači da građani trebaju odmah baciti staru medicinsku dokumentaciju, naročito dok se ne uvjere da su važni istorijski nalazi zaista dostupni u sistemu. Digitalna tranzicija velikih zdravstvenih sistema gotovo uvijek traje određeno vrijeme i može uključivati tehničke razlike između ustanova. Zato je razumno da pacijenti i dalje vode računa o važnim nalazima i istovremeno provjeravaju šta je dostupno u elektronskom kartonu.
Još jedna korist novog sistema odnosi se na mogućnost da građanin sam ima bolji pregled vlastite medicinske istorije. Predstavnici Ministarstva zdravlja krajem 2025. naveli su da građani već mogu preko platforme e-Zdravlje vidjeti dio podataka o svojim posjetama zdravstvenom sistemu, dok se puna primjena e-kartona povezivala sa 1. januarom 2026. godine. Takav pristup može pacijenta učiniti aktivnijim učesnikom u vlastitom liječenju, jer lakše može provjeriti nalaze, terapiju ili druge dostupne informacije umjesto da zavisi samo od papirne dokumentacije. Istovremeno, mogućnost ličnog pristupa podacima povećava potrebu da građani zaštite svoje naloge za elektronsku identifikaciju, lozinke i uređaje preko kojih ulaze u sistem. Digitalni zdravstveni karton donosi praktičnost, ali kao i svaka baza osjetljivih podataka zahtijeva odgovorno korištenje i sa strane institucija i sa strane korisnika. Domaći izvori koji su pratili uvođenje sistema isticali su upravo dostupnost podataka građanima i njihovim izabranim liječnicima kao jednu od praktičnih prednosti nove infrastrukture.
Na kraju, uvođenje e-kartona i ličnog zdravstvenog broja treba posmatrati kao veliku infrastrukturnu promjenu, a ne kao čarobno rješenje za sve probleme zdravstvenog sistema. Digitalizacija može smanjiti ponavljanje administrativnih postupaka, povezati informacije i pomoći liječnicima da dobiju potpuniju sliku pacijenta, ali kvalitet zdravstvene zaštite i dalje zavisi od stručnosti ljudi, dostupnosti pregleda, opreme i organizacije sistema.
Pravila koja se primjenjuju od 1. januara 2026. daju precizniji okvir za funkcionisanje e-kartona, LZB-a, ažuriranje informacija i zaštitu pristupa podacima. Najvažnije za građane jeste da znaju da se radi o centralizovanijem sistemu zdravstvene dokumentacije i da imaju pravo pristupa vlastitim podacima, dok pristup drugih osoba mora biti zasnovan na odgovarajućim ovlaštenjima. Neutralno gledano, potencijal ove promjene je velik, posebno za ljude koji se liječe kod više specijalista ili često koriste zdravstvene usluge. Međutim, pravi uspjeh neće se mjeriti samo time da li e-karton tehnički postoji, nego da li su informacije u njemu tačne, ažurne, sigurne i zaista korisne u trenutku kada pacijentu treba liječenje. Upravo zato će iskustva građana i zdravstvenih radnika tokom narednog perioda pokazati koliko će ova digitalna promjena zaista olakšati svakodnevno korištenje zdravstvenog sistema. Šta biste vi uradili?
