U današnjem članku govorimo o pitanju koje se na Balkanu često postavlja, posebno u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj: da li osoba može biti Bošnjak, Srbin ili Hrvat, a da istovremeno nije musliman, pravoslavac ili katolik? Kratak odgovor je – može. Nacionalna ili etnička pripadnost i vjersko opredjeljenje jesu povezani kroz historiju i tradiciju, ali nisu isto. Čovjek može pripadati određenom narodu, njegovati njegov jezik, kulturu i običaje, a istovremeno biti ateista, agnostik ili pripadnik neke druge religije.
Na prostoru bivše Jugoslavije identitet je posebno složen zato što su se narodnost i religija kroz historiju često preplitale. Bošnjaci se tradicionalno najčešće povezuju s islamom, Srbi s pravoslavljem, a Hrvati s katoličanstvom. Međutim, riječ „najčešće“ ne znači „isključivo“. Postoje Bošnjaci koji nisu vjernici, Srbi koji ne pripadaju Srpskoj pravoslavnoj crkvi, kao i Hrvati koji nisu katolici.
Nacionalnost i vjera nisu ista stvar
Nacionalni ili etnički identitet obično uključuje porodično porijeklo, jezik, kulturu, osjećaj pripadnosti određenom narodu, zajedničku historiju i običaje. Religija se, s druge strane, odnosi na vjerovanje, duhovni život i pripadnost određenoj vjerskoj zajednici.
Zbog toga neko može reći: „Ja sam Bošnjak, ali nisam musliman“, ili „Ja sam Srbin, ali sam ateista“, odnosno „Ja sam Hrvat, ali nisam katolik.“ Takva izjava nije kontradikcija.
Osoba također može njegovati kulturne običaje povezane s religijom bez ličnog vjerskog uvjerenja. Na primjer, neko može obilježavati Bajram, Božić ili porodičnu slavu prvenstveno kao dio porodične tradicije, iako sebe ne smatra religioznom osobom.
Zašto se vjera toliko povezuje s narodom?
Razlog je prvenstveno historijski. Tokom stoljeća religija je na Balkanu često bila jedan od najvažnijih načina očuvanja grupnog identiteta. U različitim državama i političkim sistemima upravo su vjerske institucije čuvale dio jezika, kulture, običaja i kolektivnog sjećanja.
Zbog toga se kod mnogih porodica osjećaj nacionalne pripadnosti i danas snažno veže uz vjeru.
Međutim, moderno društvo omogućava ljudima da svoj identitet određuju mnogo individualnije. Jedan čovjek može biti duboko religiozan, drugi potpuno nereligiozan, a obojica se mogu osjećati pripadnicima istog naroda.
Važno je razlikovati i vjerski identitet od kulturnog identiteta. Neko može odrastati u muslimanskoj, pravoslavnoj ili katoličkoj kulturnoj sredini, poznavati njene običaje i osjećati emocionalnu povezanost s njima, ali ne vjerovati u Boga ili ne pripadati nijednoj vjerskoj zajednici.
Identitet je lična stvar
Na kraju, pitanje identiteta teško je svesti na jednu jednostavnu formulu. Čovjek nije manje Bošnjak zato što nije musliman, manje Srbin zato što nije pravoslavac niti manje Hrvat zato što nije katolik.
Religija može biti veoma važan dio nacionalnog identiteta pojedinca, ali nije obavezan uslov nacionalne pripadnosti.
U savremenom društvu sasvim je moguće istovremeno reći: „Pripadam ovom narodu, poštujem njegovu kulturu i historiju, ali nisam vjernik.“ Isto tako, neko može vjeru smatrati jednim od najvažnijih dijelova svog identiteta.
Najvažnije je prihvatiti da identitet nije isti za sve ljude. Bošnjak, Srbin ili Hrvat može biti musliman, pravoslavac, katolik, ateista, agnostik ili pripadnik druge vjere — jer narodnost i religija nisu sinonimi.
