Ema je, nakon iscrpljujućeg radnog dana i pljuska koji je gotovo progutao ulice, sjela u pogrešan crni automobil i tako se našla licem u lice s braćom Moreti, ljudima čije je ime u gradu budilo strah i poštovanje.
Ono što je trebalo biti obična vožnja kući pretvorilo se u trenutak nelagode koji je, za Emu, brzo prerastao u otvoreni strah. Umjesto taksija koji je naručila preko aplikacije, ušla je u vozilo koje je čekalo nekog drugog, a tek poslije nekoliko sekundi shvatila je da sjedi između Aleksa i Danijela Moretija.
Priča počinje u kasnim večernjim satima, kada je poslovna zgrada već bila gotovo prazna, a Ema je još pokušavala završiti obaveze koje su se odužile mnogo duže nego što je planirala. Kao sekretarica u velikoj kompaniji, bila je navikla na produžene radne dane, ali te noći umor se spojio s lošim vremenom i napravio savršenu okolnost za kobnu zabunu.
Napolju je bjesnilo nevrijeme. Grmljavina je odzvanjala između zgrada, a snažna kiša pretvarala je ulice u mutne površine kroz koje se teško moglo razaznati bilo šta na drugoj strani. Ema je kroz prozore jedva vidjela okolne objekte, pa nije ni čudno što je u žurbi i pod pritiskom vremena napravila grešku koja će joj promijeniti cijelu noć.
Kada je konačno ugasila računar, bilo je gotovo deset sati uvečer. Umorna i željna da se što prije vrati kući, naručila je taksi preko aplikacije, obukla kaput i požurila prema izlazu. U tom trenutku, sve je izgledalo rutinski: kratka vožnja, dolazak kući i kraj napornog dana. Međutim, jedan detalj bio je dovoljan da cijela situacija krene u sasvim pogrešnom smjeru.
Pogrešan automobil na kiši
Aplikacija joj je pokazala da po nju dolazi crni automobil, a gotovo istovremeno je ispred poslovne zgrade stalo i drugo vozilo iste boje. Zbog guste kiše Ema nije provjeravala tablice niti je zastajala da bolje pogleda ko je u kolima. Stavila je torbu iznad glave, istrčala iz zgrade i sjela na zadnje sjedište, uvjerena da je stigao njen taksi.
Umorno je izgovorila adresu na koju je željela da ide, ne podižući pogled ka vozaču. Tek kada automobil nije krenuo, osjetila je da nešto nije u redu. Muškarac za volanom polako je okrenuo glavu i preko retrovizora pogledao djevojku koja se smjestila na zadnje sjedište kao da joj je tamo mjesto.
Njegovo pitanje bilo je dovoljno da je izvede iz početne sigurnosti. Upitao ju je da li je sigurna da je trebalo da uđe baš u taj automobil. Ema je, iscrpljena i još uvijek uvjerena da razgovara s vozačem taksija, odgovorila bez mnogo razmišljanja i zamolila ga da vozi nešto brže jer je veoma umorna. Ipak, automobil je i dalje stajao na mjestu, kao da vozač nekog očekuje.
Tek kada je podigla telefon i ponovo pogledala aplikaciju, postalo joj je jasno da je pogriješila. Njen pravi taksi upravo se zaustavio sa druge strane ulice. U tom trenutku još je mogla izaći, izviniti se i nastaviti prema kući kao da se ništa nije dogodilo.
Ali nekoliko sekundi kasnije zadnja vrata otvorila su se gotovo istovremeno s obje strane, a u vozilo su ušli muškarci koji će joj promijeniti tok večeri.
Lica koja je grad poznavao
Sa njene lijeve strane sjeo je mladi plavokosi muškarac, dok se s desne strane smjestio visok tamnokosi čovjek u crnoj majici. Obojica su bili potpuno mokri od kiše, ali nijedan nije pokazao naročito iznenađenje što je u automobilu već neko sjedio. Ema ih je gledala nekoliko trenutaka prije nego što je povezala lica s imenima koja je već poznavala.
Bili su to Aleks i Danijel Moreti. Braća su važila za neke od najuticajnijih ljudi u gradu, a njihovo poslovno carstvo obuhvatalo je građevinske kompanije, hotele, restorane i desetine skupocjenih objekata. Ema nije čula za njih samo kroz poslovne priče, jer je i sama radila kao sekretarica u jednoj od kompanija koje su pripadale njihovom sistemu.
Međutim, uz moć i novac išle su i glasine koje su ih pratile. U gradu su kružile zastrašujuće priče, posebno o starijem bratu Danijelu. Prema onome što se moglo čuti, nije praštao izdaju i mogao je da pronađe čovjeka čak i ako bi pokušao da se sakrije veoma daleko. Za Emu je to bilo više nego dovoljno da osjećaj neugode preko noći preraste u paniku.
Strah između dva zadnja sjedišta
Aleks je prvi reagovao na neočekivanu putnicu. Posmatrao ju je sa očiglednim zanimanjem, gotovo kao da ga situacija više zabavlja nego što ga uznemirava. Njegova rečenica bila je podjednako ležerna koliko je Emu dodatno zbunila: pitao je ko im je ostavio ovu lepoticu u automobilu.
Ema nije pokušavala da objašnjava duže nego što je morala. Rekla je da je napravila grešku, da je njihov automobil pomešala s taksijem i da odmah želi da izađe. U tom trenutku joj je bilo važno samo jedno: da napusti vozilo prije nego što se dogodi nešto nepredvidivo. Međutim, put do vrata više nije bio slobodan.
Dok je posezala prema kvaki, shvatila je da je Aleks s jedne strane, a Danijel s druge, pa je praktično bila stisnuta između njih dvojice. Strah je rastao iz sekunde u sekundu, jer nije mogla jednostavno otvoriti vrata i izaći.
Danijel je dugo i pažljivo posmatrao, a njegov pogled bio je upravo onakav kakav je, prema glasinama, mnoge tjerao na oprez — hladan, miran i dovoljno neprijatan da nije bilo jasno o čemu razmišlja.
Ema nije znala jesu li braća završila neki sastanak, zašto ih je automobil čekao ispred zgrade niti zbog čega njen slučajni dolazak nisu dočekali s većim iznenađenjem. Znala je samo da je trebalo da bude u taksiju koji je sada stajao preko puta, dok je ona sjedila između ljudi od kojih je željela da se što prije udalji.
Tišina u vozilu bila je teža od kiše koja je i dalje udarala po prozorima.
Kada je Danijel napokon skrenuo pogled s nje, okrenuo se prema vozaču i izgovorio samo jednu kratku naredbu: da vozi. Automobil je krenuo, a Ema je istog trenutka osjetila da je situacija otišla dalje od obične zabune. Više nije mogla samo izaći i preći ulicu do taksija koji je zaista naručila.
Dok su se udaljavali od poslovne zgrade, ni Aleks ni Danijel, niti čovjek za volanom, nisu joj govorili kuda idu. Na njeno pitanje gdje je vode nije stigao odgovor. Ta odsutnost objašnjenja bila je možda i najneugodniji dio čitave večeri, jer je Ema morala da nagađa da li se radi o nesporazumu, neobičnoj igri moći ili nečemu što ne želi ni da zamisli.
Još nekoliko minuta ranije njen najveći problem bio je pljusak i kasni završetak radnog dana. Planirala je da sjedne u taksi, ode na Zelenu ulicu broj dvadeset četiri i zatvori veče kod kuće, daleko od kancelarije i gradske buke. Umjesto toga, ostala je zarobljena u vožnji čiji cilj nije znala i u društvu ljudi koje je poznavala samo iz priča koje su izazivale nelagodu.
Tako je nekoliko sekundi nepažnje usred olujne večeri pretvorilo sasvim običan povratak kući u noć ispunjenu neizvjesnošću. Ema je u mraku i kiši ostala sa samo jednim sigurnim saznanjem: njen pravi taksi više nije pored nje, a automobil u kojem sjedi pripada braći Moreti, ljudima od kojih se cio grad, barem prema glasinama, naučio da zazire.
