Marija je 1972. rodila sina i dala ga u sirotište: 18 godina kasnije našao je majku, a onda je usledio jeziv scenario

U današnjem članku vam donosimo jednu jako tužnu priču o ženi koja tad bila jako mlada ii nezrela i koja se našla jako nezavisnoj situaciji.Naime onna je kako navodi stupila u intimni odnos jako mlada i desilo se da je ostala trudna i nakon što je rodila dijete koje nije prihvaćeno , ona je ostavila u sirotilištu.

• Marija, tada tek stasala djevojka, rodila je sina 1972. godine. Bila je mlada, sama i bez podrške porodice. U vremenu kada se svaka greška skupo plaćala, odlučila je da svog novorođenog sina da u sirotište. Ta odluka, koliko god da je bila bolna, činila joj se kao jedini izlaz. Verovala je da će mu tako pružiti šansu za bolji život, u porodici koja može da mu da ono što ona nije mogla.

Odlazak iz bolnice bio je za nju kao kraj jednog života. Nije znala ništa o tome gde će dijete završiti, kako će odrastati, ni da li će ikada saznati istinu o svom porijeklu. Godine su prolazile, a Marija je nastavila život s bolom koji nikada nije nestao, ali koji je naučila da nosi u tišini. Nikada se nije udala. Nije imala više djece. Nije prestala da misli na sina – svakog rođendana palila je svijeću i šaptala ime koje mu je tada dala, iako je znala da je ime možda odavno zaboravljeno i zamijenjeno novim.

• S druge strane, u državnoj ustanovi, odrastao je dječak po imenu Nikola. Nije znao ništa o svojim roditeljima. Znao je samo da je ostavljen. Imao je težak život, prošao kroz više hraniteljskih porodica, nikada se nigdje nije dugo zadržavao. Bio je pametan, ali buntovan, često u sukobu s autoritetima. U srcu mu je godinama tinjalo pitanje: zašto? Zašto ga je majka ostavila?

Kada je napunio 18 godina, odlučio je da potraži odgovore. Uporno je istraživao, koristio svaku informaciju do koje je mogao doći, tražio dokumente, molio ljude u sistemu da mu pomognu. Posle gotovo godinu dana, došao je do imena: Marija. I adrese.

• Prvi susret desio se bez najave. Pokucao je na vrata stare zgrade, u skromnom dijelu grada. Otvorila je žena srednjih godina, umorna lica. Kad je izgovorio ko je i zašto dolazi, nijemo je pala na stolicu. U tom trenutku znala je – prošlost se vratila. Suze su joj potekle niz lice, bez riječi. Posle prvog šoka, razgovarali su satima. Ispričala mu je sve – o strahu, osudi, siromaštvu, i o tome koliko ju je boljelo što ga je morala ostaviti.

Nikola je bio zbunjen. Dugo je sanjao ovaj trenutak, ali sada kada je tu, ništa nije bilo jednostavno. U njemu su se sukobljavale emocije: ljutnja, sažaljenje, radoznalost, nada. Počeo je da je posećuje. Njihov odnos se gradio postepeno – razgovori, tišina, pitanja i odgovori koje ni jedno od njih nije znalo kako da postavi.

• Ali ono što je počelo kao emocionalno ponovno zbližavanje, uskoro je krenulo u potpuno neočekivanom i jezivom pravcu. Marija je počela da pokazuje posesivnost i nerazumne zahtjeve. Nije htjela da Nikola ima kontakt sa ljudima koji su mu bili bliski. Uvjeravala ga je da mu niko drugi ne treba, da su oni sada porodica i da joj mora nadoknaditi sve izgubljene godine.

Počela je da ga zove i po desetak puta dnevno, da se pojavljuje nenajavljeno gdje god bi bio. Kada bi pokušao da joj objasni da mu treba prostor, osjećala bi se izdano i govorila kako ju je „ponovo ostavio“. Njeno psihičko stanje počelo je da se pogoršava, a Nikola se osjećao kao da je ponovo zatvoren, samo sada ne u sirotištu, već u emocionalnom kavezu.

• Pokušao je da joj pomogne, da predloži terapiju, ali ona je to odbijala, tvrdeći da nije luda, već da je on taj koji ne shvata koliko mu je važna. Nakon nekoliko incidenata, Nikola je morao da se povuče. Prekinuo je kontakt. Bilo mu je teško, ali znao je da ako to ne učini, izgubiće sebe.

Danas, godinama kasnije, i dalje ne zna kako da obradi to iskustvo. Mariju više nije video. Ponekad, kaže, pogleda u telefon i pomisli da joj se javi. A onda se seti svega i shvati da je ljubav, čak i kada je iskrena, ponekad povređena do te mjere da postane opasna.Ono što mu je ostalo nije srećan kraj, već spoznaja da se prošlost ne može vratiti, a da istina, koliko god da je teška, uvijek ima dve strane. I da oprost ne znači povratak – ponekad znači samo da se nauči kako dalje živeti bez mržnje.