Nakon strašne tragedije koja se desila u osnovnoj školi u Srbiji, svi su morali nastaviti sa svojim životima, ma koliko teško bilo. A najteže je roditeljima čija su djeca stradala. Nastaviti život gotovo je nemoguće, ali moraju ipak živjeti i boriti se zbog ostatka svoje porodice.
Naša ljubav jedno prema drugom je bezgranična od našeg rođenja. Sjećam se kad je imao 3,4 godine, a ja sam mu dok se igrao rekla: “Da me Bog pita kakvo dijete želim, tražio bih takvo kao ti.” Nije baš shvatio dubinu mojih riječi u tom trenutku.
Kad je odrastao, ponovila sam mu svoje riječi, govoreći mu koliko to zaista mislim. Pitao me tada da li bih željela još jedno dijete kao on, a ja sam mu odgovorila da ne bih ništa mijenjala.
Teško je drugima izraziti dubinu, ljepotu i značaj naše ljubavi. U našoj se obitelji nikad nismo suzdržavali u iskazivanju ljubavi i uvijek potičem roditelje da se ne suzdržavaju obasipati svoju djecu ljubavlju. Djecu samo razmazimo kada za njih radimo stvari koje bi već trebali sami.
Tijekom ovih teških vremena otkrila je da je njezina ljubav prema sinu pokretačka snaga koja ju je tjerala naprijed. Potrudila se da mu kaže svaku priliku da voli druge, ali njega najviše.
Nadalje, osvrnula se na optužbe protiv oca mladog počinitelja ubojstva.
Rasprava o ovom pitanju možda nije prikladna u ovom trenutku. Otac je optužen za kazneno djelo pod zakonskom oznakom “djelo protiv opće sigurnosti”. No, pitanje koje se muči svim roditeljima je tko bi trebao odgovarati za deset izgubljenih života.
Kao roditelji, ne možemo zanemariti jezivu i neobjašnjivu ravnodušnost koju pokazuje cijela obitelj. Otac je izjavio da se ne osjeća odgovornim, ali je on taj koji je odveo svoje dijete na streljanu i dao mu oružje za vježbanje. Riječi su to majke ubijenog djeteta, koja je svoja razmišljanja iznijela za K1.
Tijekom rasprave protiv njegova oca bila sam jedna od majki koja je ispitivala sina. Imao sam priliku i čuti i vidjeti snimku. Jedno od mojih pitanja bilo je da li on zna da mi je ubio sina.
Njegov je odgovor bio nonšalantan, lišen ikakvih emocija, i ostao je takav tijekom cijele četverosatne seanse. Kad sam kasnije pregledao video, primijetio sam da njegova majka sjedi odmah do njega i nije reagirala na moje pitanje; ona je samo sjedila tamo. Ovaj incident nas je sve potresao.
Iako žudim da pravda bude zadovoljena, ona nas nikada ne može istinski zadovoljiti ili vratiti našu djecu. To je stvar koja se ne tiče samo nas nego cijelog društva. Vjerujem da mi kao društvo još uvijek nismo u potpunosti svjesni težine situacije.
