Ova priča je toliko dirljiva da izaziva suze i malo je vjerovatno da će izblijediti iz sjećanja.
Skoro trideset godina u prošlosti, duboka ljubavna priča završila je tragično preranom smrću Srbina Boška Brkića i muslimanke Admire Ismić, poznatog kao “sarajevski Romeo i Julija”.
Cijelu sedmicu beživotna tijela ovih pojedinaca ostala su netaknuta na Vrbanjskom mostu, smještenom u pustoj “ničijoj zemlji”, opčinivši svijet opsjedavajućim slikom svog još uvijek zagrljaja.
U tragičnom pokušaju da pobjegnu od previranja koja su zahvatila njihov narod, ovi mladi ljudi, starosti 25 godina, izgubili su živote na Vrbanjskom mostu 18. maja 1993. godine, a njihovi posmrtni ostaci nedelju dana su bili izloženi na ulici.
U vremenu kada se to činilo gotovo nemogućim, dvoje mladih ljudi, duboko zaljubljenih, ali različitih nacionalnosti, smišljali su planove za vjenčanje i hrabar bijeg od nepodnošljive stvarnosti.
U popodnevnim satima tog kobnog dana, Srbin i Bosanka iz Sarajeva, očajnički tražeći utjehu, našli su se pretvoreni u moderne Romea i Juliju.
Njihov susret dogodio se tokom sarajevske Olimpijade, gdje je njihovo prijateljstvo preraslo u duboku ljubav koja je izdržala i usred nemilosrdnog bombardiranja glavnog grada Bosne i Hercegovine.
Nakon izbijanja sukoba u Bosni i Hercegovini, donijeli su odluku da napuste grad u potrazi za prihvatljivijom sredinom u kojoj njihova ljubav ne bi bila pod lupom i gdje bi mogli živjeti bez tereta nošenja imena i prezimena. spuštene glave.
U Sarajevu se Boško našao bez ijednog društva osim Admire, njegove srednjoškolske drage. Uprkos njegovoj volji da zbog nje ostane u Sarajevu, Admira je izrazila želju da ga prati u Srbiju.
Uz pomoć zajedničkog poznanika donijeli su odluku da pobjegnu iz ratnog grada Sarajeva, krenuvši na put ka slobodi 18. maja 1993. godine.
Ne sačekavši okrilje noći, krenuli su u 17 sati, u uvjerenju da je primirje još na snazi. Međutim, njihov napredak je naglo zaustavljen na mostu Vrbanje, gdje su Boško i Admira tragično pogođeni snajperskim metkom.
U posljednjim trenucima skupila je snagu da puzi prema beživotnom Boškovom tijelu, čvrsto ga zagrlivši prije nego što je udahnula posljednji dah. Cijelu sedmicu njihovi ostaci ostali su netaknuti u pustom prostranstvu poznatom kao “ničija zemlja”. Na kraju su stigli vojnici Vojske Republike Srpske koji su izvlačili njihova tijela i polagali ih na groblje u Lukavici.
Opsjednuta slika beživotnih tijela Romea i Julije, pronađenih u zagrljaju na sarajevskom mostu, brzo se proširila svijetom.
Admirinim roditeljima je trebalo dva dana da otkriju tragične vijesti o preranoj smrti njihove kćeri.
Nakon završetka rata 1996. godine, Admirini roditelji su pokrenuli inicijativu da ispoštuju njihovu želju tako što su njihove posmrtne ostatke prenijeli na sarajevsko groblje Lav, gdje su položeni rame uz rame.
Njihovoj priči posvećena je značajna količina pisanog materijala.
Bezbrojni pojedinci posvetili su im svoje riječi, stvarajući pjesme, članke i priče koje su se širile nadaleko. Među zapaženim djelima bio je članak Kurta Schorka, koji je Reuters objavio 23. maja 1993., koji je brzo stekao globalno priznanje. Poznata sarajevska rok grupa “Zabranjeno pušenje” ovjekovječila ih je pjesmom “Boško i Admira”, a počast je odao i Bill Maiden svojom istoimenom kompozicijom.
Film zasnovan na njihovoj priči vješto je režirao John Zaricki.
Priča o sarajevskim Romeu i Juliji zauvijek će biti urezana u sjećanje Sarajlija, uključujući Srbe, Hrvate, Bosance i Hercegovce, kao i onih iz cijelog svijeta koji su saznali za njihovu priču.
Do sada je nedostajalo odgovornosti za tragično ubistvo Boška i Admire, a istrage nisu vođene.
