Moramo prizanat da je smrt jedna od najsurovijih istina.Mnoge priče i lična iskustva svjedoče o tome da duša pokojnika ne odlazi odmah nakon smrti, već ostaje još neko vrijeme među nama kako bi se oprostila od svojih najmilijih.
- Smatra se da duša obično posjećuje mjesto gdje je osoba bila najsretnija za života, kao i ljude koje je najviše voljela. Ovaj period nakon smrti je duhovno veoma značajan, posebno 3., 9. i 40. dan, jer su to trenuci ključni za dušu na njenom “posljednjem putovanju”.Fenomeni poput kliničke smrti, u kojima osobe govore o izlasku iz tijela i posmatranju vlastitog fizičkog oblika s visine, često se povezuju s tim duhovnim procesima. No, kada duša definitivno napusti tijelo, počinje period njenog rastanka sa svijetom koji je napustila. Taj proces traje četrdeset dana, a mnogi vjeruju da duša tada prolazi kroz različite faze i prostore, kako bi se pripremila za susret s Gospodinom.
Važno je razumjeti da, prema vjerovanju, preminuli ne dolaze u stvarnom obliku da posjete žive, već se pojavljuju u snovima – ali ne da bi govorili, već da bi nas podsjetili na molitvu. Duši je tada potrebna duhovna pomoć od onih koje je voljela – kroz molitve, sjećanja i dobra djela učinjena u njeno ime.
- Prva tri dana nakon smrti posvećena su rastanku sa zemaljskim životom. U ta tri dana, duša boravi blizu poznatih mjesta, među ljudima s kojima je bila povezana. To je vrijeme zbogom, ali i početak duhovnog uzdizanja. Treći dan je posebno značajan jer se tada, po vjerovanju, duša počinje uzdizati ka nebeskim sferama. Istovremeno, obavlja se ukop, u skladu sa simbolikom Trojstva – duha, duše i tijela. Taj dan je posvećen i molitvama za oprost, kako bi se preminulom oprostili svi grijesi, i oni izgovoreni, i oni prećutani.
Od 3. do 9. dana, duša boravi u nebeskim prostorima i svjedoči slavi svetih, kako bi spoznala što je uzvišeno i čemu duhovno treba težiti. Na deveti dan, dolazi trenutak kada duša vidi devet činova anđela, koji simbolizuju različite nebeske redove. Prema riječima svetog Simeona Solunskog, duša tada ima mogućnost da bude pridružena besmaterijalnim bićima, ovisno o duhovnoj čistoći.
- Taj dan je posebno važan jer se tada duša suočava s dubljim razumijevanjem svog života – onoga što je propušteno, grijeha koji nisu uočeni, kao i puta koji se mogao slijediti. Iako je spoznaja tada jača, duša ne može više ništa promijeniti. Zato je važno da se živi tada mole za pokojnika, tražeći oprost i milost u njegovo ime.
Od devetog do četrdesetog dana, duša prolazi kroz fazu suočavanja s posljedicama grijeha. Smatra se da u tom periodu duša vidi užase pakla, što nije kazna, već duhovni ispit kroz koji mora proći. U tom vremenu, duhovna podrška živih kroz molitve i djela milosrđa ima ogroman značaj. Svaka svijeća upaljena za dušu, svaka izrečena molitva, može joj pomoći da lakše prebrodi kušnje i krene ka svjetlosti.
- Četrdeseti dan označava duhovno uzašašće i trenutak u kojem Gospodin odlučuje o mjestu duše do posljednjeg suda. Tada se zaključuje prvi dio duhovnog putovanja – privremeni smještaj duše u raj ili pakao, do Strašnog suda kada će se donijeti konačna presuda.Ono što je ključno jeste da se sudbina duše ne određuje samo tim danima, već zemaljskim životom koji je osoba vodila. Njena vjera, postupci, misli i odnos prema drugima i prema Bogu – sve to oblikuje ono što duša nosi sa sobom na svoj put.
Zato je važno da se za pokojne ne zaboravljamo moliti. Liturgije, dobra djela učinjena u njihovo ime, milostinja, sve to može doprinijeti duhovnom miru njihovih duša. Iako je tijelo otišlo, u Božjim očima niko nije mrtav – jer svi živimo, samo u različitim oblicima postojanja.
Molitva, sjećanje i ljubav prema onima koji su nas napustili ostaju najsvetiji most između ovog i onog svijeta.
