Kad se moj suprug razbolio, postala sam mu majka, a ne supruga
Kada se moj suprug razbolio, nisam odmah primijetila duboke promjene u našem odnosu. Na početku sam bila zbunjena, uplašena i nesvjesno sam počela da ga tretiram kao dijete. Počela sam da donosim odluke umjesto njega, kontrolisala sam njegovu ishranu, terapiju i dnevni raspored. Smatrala sam da mu tako pomažem, željela sam da ga zaštitim i da mu život učinim lakšim. Međutim, nisam shvatila da time oduzimam njegovu moć i dostojanstvo.
- Svaka moja rečenica bila je pokušaj da mu pomognem, ali i pokušaj da preuzmem kontrolu nad situacijom: “Nemoj tako da sjediš, popij lijek, da li si pojeo sve što sam ti spremila?”, stalno sam mu govorila te stvari, iako je on samo želio da bude ostavljen da donosi vlastite odluke. Bolest je postala centralna tačka našeg života – sve je bilo podređeno tome kako će mu biti bolje, kako da mu olakšam i šta još mogu da učinim. Iako sam ga pokušavala štititi, sve više sam gubila sebe u toj ulozi.
Postepeno, shvatila sam da nije bio dijete, već moj suprug, partner, muškarac sa dostojanstvom, koji je i dalje želio biti osoba sa svojom autonomijom i željama. Bolest ga je polako uzimala, ali to ne znači da treba da postanem njegova mama. Željela sam da i dalje bude on – da ima mogućnost da donosi odluke, da izražava mišljenja i da zadrži kontrolu nad svojim životom, koliko god to bilo teško.
- Njegovo stanje se pogoršavalo. U početku je mogao da ustane uz moju pomoć, da se osloni na mene, ali ubrzo je postao nepokretan. Ja sam ga hranila, kupala, pa čak i mijenjala mu pelene. To je bio težak period, kako fizički, tako i emotivno. Osjećala sam da gubim svog muža, dok je on osjećao da gubi sebe. Stid u njegovim očima dok sam ga prvi put kupala i suze koje sam skrivala dok sam mu postavljala jastuke da ne bi dobio rane od ležanja, bili su trenuci koji su me emotivno lomili.
Iako sam se trudila da ga ne opterećujem svojim osjećanjima i umorom, on je uvijek znao šta se dešava. Posebno me povrijedilo to što je i on patio zbog mene, zbog toga što nisam imala vremena za sebe, zbog toga što je bio potpuno zavisan od mene. Jednom mi je rekao: „Najteže mi je to što ne mogu da te zagrlim, da ti kažem koliko mi značiš. Da ne izgleda kao da ti samo oduzimam život.” I u tim trenucima su se miješali osjećaji tuge i tuge. Bilo je vrlo teško, ali nisam željela odustati od njega.
- Tako sam shvatila koliko je važno da ga ne gledam samo kao bolestnog čovjeka, već kao mog partnera, mog voljenog. Počela sam da ga podsjećam na lijepe trenutke iz naše prošlosti, na pjesme koje smo zajedno slušali, da mu pokažem da je on i dalje moj muž, moj partner, osoba koju volim. Uloge su se možda promijenile, ali ljubav nije nestala.
Ipak, shvatila sam da nisam samo uloga negovatelja – da moram biti i partner, žena, prijatelj. Iako sam se trudila da ne zaboravim sebe, počela sam gubiti vezu sa vlastitim potrebama. Postepeno su svi moji dani postali posvećeni samo njemu i njegovim potrebama, bez prostora za bilo šta drugo.
Bilo je trenutaka kada nisam znala da li bi me prepoznao ako bi me sreo negdje – nisam više izgledala kao žena koja je brinula o svom izgledu, kosi, noktima, već kao osoba koja je potpuno nestala u brizi za njega. Prestala sam izlaziti, viđati prijatelje, pa čak i jesti. Moj život je postao njegov život.
- Ali uprkos svemu, osjetila sam da u tom ciklusu moram nešto promijeniti. Ljudi su me podsjećali da moram da brinem o sebi, ali nisam mogla da shvatim kako da to učinim dok je on bio potpuno zavisan od mene. Nije bilo lako priznati, ali vremenom sam shvatila da sam pogriješila. Nije bilo dovoljno samo brinuti za njega – morala sam da se pobrinem i za sebe, da ne zaboravim ko sam bila prije svega.
Tada se desio trenutak koji je sve promijenio. Suprug je bio nenadano miran i raspoložen. Zamolio me da ga obrijem, što nije bio običaj, a čak je tražio i novine. Taj dan je osjetio nešto što sam ja tada jedino mogla da naslutim – da nešto nije u redu. Iako nisam znala šta će se dogoditi, osjećala sam neku prazninu u srcu, neku opasnost. U tom trenutku, dok sam trčala po čokoladu koju je tražio, zatekla sam ga kako je mirno sjeo, sretan, sa nasmijanim licem. Taj trenutak će mi zauvijek ostati u srcu.
Na novinama je ostavio poruku: “Hvala ti za sve, nije trebalo da se žrtvuješ toliko, sad s mirom popij kafu i zasladi se, a kad se opet sretnemo, ja ću tebe da njegujem i čuvam.”
Zaključak: Ova priča nas podsjeća na to koliko je važno zadržati ravnotežu između brige za voljene osobe i brige za sebe. Ljubav se ne sastoji samo od žrtvovanja, nego i od poštovanja slobode, autonomije i dostojanstva. U teškim vremenima, kad se uloge mijenjaju, najvažnija stvar ostaje – voljeti onog drugog kao osobu, a ne samo kao onog koji je bolestan
