Zora je bila jedna od onih žena koje ne traže ništa, ali daju sve. Daju rame, riječ, utjehu, strpljenje. Bile su joj potrebne samo sitnice – da je neko zaista pogleda, da je pita kako je, da je primijeti kada joj boje iz očiju izblijede. Ali, nikoga nije bilo da to vidi. Jer, kako i da vide kad se stalno smiješ? Kad si „ona jaka“, „ona vesela“, „ona što sve može“.
E, moj narode… Znaš onu staru: „Na licu osmijeh, a u duši rana.“ Tako je to bilo s Zorom, ženom koju je život lomio polako, tiho, bez jauka i buke, sve dok nije ostala samo ljuska sa osmijehom. Ovo nije priča o smrti kakvu svi znamo. Ovo je priča o jednoj dubljoj, tišoj smrti – smrti duše, koja se desi dok je tijelo još živo, dok još ustaje, sprema ručak, poziva djecu i smije se jer drugačije ne umije.
Tako ti je Zora dvadeset godina hodala kao prazna školjka, iznutra rasuta, ali spolja „uredu“. Osmijeh joj je postao kostim, a ne odraz duše. Ljudi su navikli da im bude oslonac, i nisu se pitali kome je ona oslonac. Bila je tu kad je trebalo slušati, tješiti, rješavati tuđe probleme – ali nikada nije imala kome da kaže: „Meni je teško“.
Najbolnije je to što ni najbliži nisu vidjeli – ni ćerka, koja ju je voljela na svoj način, onako kako često volimo, a da ne razumijemo. Zvala je, plaćala, slala… ali nikada nije zastala da vidi da se njena majka više ne smije onako kako se nekad smijala. Nije gledala dublje od „dobro sam“. I to je ono što nas sve treba da zaboli.
Kad je Zora zaista umrla, njeno tijelo je samo slijedilo ono što je duša već davno prošla. I tada su se oči otvorile – prekasno. Jer nema tog poklona, ni govora na sahrani, ni raskošne čitulje koja može da vrati ono što nismo dali dok je bilo vrijeme – prisutnost, pažnju, pitanje: „Kako si STVARNO?“
Ova priča nije samo o Zori. Ovo je priča o svakoj majci, sestri, supruzi, prijateljici koja ćuti i nosi. O onima čiji se osmijesi uzimaju zdravo za gotovo. O onima koje pamtimo kad odu, a zaboravimo dok su tu.
Zora je umrla kad više nije bila viđena kao osoba, već kao funkcija – nečija majka, nečiji oslonac, nečija senka. I tad se polako gasila. Nije bilo eksplozije, nije bilo drame. Samo tišina. I polako, dan za danom, nestajala je njena svjetlost. Dok jednog dana nije ostalo ništa. Samo prah.
Zato je ovo i upozorenje – da ne budemo slijepi dok nas još vide. Da ne slušamo samo kada neko vrišti, nego i kada ćuti predugo. Da ne zovemo majku samo kad nas nešto boli. Da nekad stanemo i kažemo:
„Hvala ti.“
„Tu sam i kad ti ništa ne treba.“
„Sjećam se kako si me grlila kad mi je bilo teško – evo ja sad grlim tebe.“
Možda Zoru više nema, ali ako njena priča nekome otvori oči, ako makar jedna osoba zovne majku i kaže: „Volim te, i žao mi je ako to ne pokazujem često“ – onda Zorin osmijeh nije nestao uzalud. Možda je ugasila svoju svijeću, ali je time zapalila druge – one koje još mogu svijetliti dok nije kasno.
Zato čuvajte svoje Zore. Ne čekajte da ih više nema da biste ih stvarno vidjeli.
