Na današnji dan 2005. godine, umro je Stevo Žigon, poznati glumac koji je iza sebe ostavio kćer Ivanu, sina Nikolu i izvanbračnog sina Vida. Tokom svog života, odigrao je mnogo različitih uloga, ali istaknuo se po dubokoj i trajnoj ljubavi prema glumici Jeleni Žigon. Njihova ljubavna priča ostala je jaka do samog kraja, a Ivana će zauvijek ostati upamćena po nezaboravnoj ulozi Jelene u “Žikinoj dinastiji”.Prilikom njihovog prvog susreta, Stevo je bio 24-godišnji asistent, dok je Jelena, sa svojih 17 godina, bila studentica. Shvativši neprikladnost otvorenog progonjenja svoje studentice, Stevo je odabrao suptilniji pristup slanjem anonimnih ljubavnih pisama Jeleni tokom cijele godine. Njegova dosljedna ustrajnost bila je nepokolebljiva, ali istovremeno je poštovao granice. Godinama poslije, prilikom predstavljanja knjige “Tako je govorio Žigon”, Jelena je otkrila da je ljubav prema Steveu započela kada je imala samo 17 godina, a on je bio njen asistent na Akademiji. Od tog trenutka, bila je pod njegovim vođstvom. Iako je neodoljiva privlačnost Jelene, koja je često uspoređivana s “srpskom Sofijom Loren”, osvajala Stevu, shvatio je da je ona bila totalno ravnodušna i nije imala nikakvih osjećanja prema prezgodnom Žigonu.
Tokom razvoja njihove veze, Stevo se našao pred izazovom upoznavanja Jeleninih roditelja. S ciljem ostavljanja neizbrisivog dojma, stigao je u njezin dom noseći violinu. Ovaj glazbeni instrument imao je veliku važnost za Stevu, budući da mu je nekada spašavao život. S nadom da će povijest ponovno donijeti uspjeh, želio je da mu violinu donese sreću, kao što je to već jednom učinila tijekom njegovog boravka u koncentracijskom logoru Dachau za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kao član orkestra, Stevo je koristio svoj glazbeni talent svirajući violinu. Jelena i Stevo su razmijenili zavjete i postali supružnici 1958. godine, osam godina nakon njihovog prvog susreta. 1958.godine su se odigrali presudni trenuci koji su značajno utjecali na moj život. S Jelenom Jovanović stupio sam u brak i dočekao rođenje sina Nikole, koji je od tada postao visoko cijenjen i izniman umjetnik. Od tog trenutka, Jelena je počela koristiti prezime Jelena Jovanović-Žigon. Međutim, neki su pojedinci pogrešno interpretirali taj potpis, smatrajući ga kao Jelenu Jovanović bez Žigona, kako je primijetio Stevo. Bazar je odzvanjao pričama o njihovoj izuzetnoj ljubavi, privlačeći veliku pažnju javnosti. Tokom vremena, u njihov život stigla je i kćer Ivana. Dolazak Stevinog izvanbračnog sina Vida dodatno je obogatio već radostan porodični sklad. „1971. godine, Stevo Žigon stigao je u Ljubljanu kako bi režirao predstavu “Pigmalion”. Mladu, talentiranu i zanosnu glumicu po imenu Meta Vranič, koja je slučajno bila moja majka, odabrali su za ulogu Else Doolittle. U to vrijeme, sudbina je spojila mog oca i majku, što je rezultiralo mojim rođenjem. Uprkos okolnostima i činjenici da je moj otac imao vezu u Beogradu i tamo osnovao obitelj, moja majka je odlučila zadržati me. Tako počinje moja priča, Vid Žigon, književnik po struci. S 15 godina postao sam svjestan njegovog postojanja, ali nisam imao želju tražiti ga, iako je i on znao za mene.
To je bilo djelomično zbog prisutnosti mog očuha, koji me usvojio tokom djetinjstva, i također zato što nisam bila sigurna kako će reagirati njegova porodica.Sa 28 godina skupio sam dovoljno hrabrosti da ga konačno upoznam. Bez da je itko u porodici, osim Stevea, bio svjestan mog postojanja, posjetio sam Beograd gdje su me srdačno dočekali. Tokom sljedećih pet godina, od 2000. do 2005., redovito sam ga posjećivao u Beogradu sve do njegove smrti.“ Ljubav koju su dijelili Stevo i Jelena razveselila je sve koji su ih poznavali. Nažalost, njihova veza prekinuta je tek smrću, tačnije 28. decembra 2005., tokom predstave cijenjenog glumca Steve Žigona. Nakon 13 godina od njegove smrti, Jelena je ponovno susrela svog životnog partnera koji je preminuo 10. aprila 2018. u 84. godini života. “Kod kuće, Stevine posljednje večeri, okupila se naša mala porodica – Steva, moja mama, ja i naš vjerni pas Bimbo. Steva je ležao mirno, još nepomičnije nego inače, dok sam ja cijelu noć pjevala ocu. Moje su pjesme obuhvaćale slavlje dana pobjede nad fašizmom do oda talentiranom Bulatu Okudžavi. Kako je svitanje stizalo, primijetila sam da se moje zdravlje poboljšava, a uporna groznica koja me mučila posljednja dva mjeseca napokon je nestala. Ipak, doživjela sam jedan neobičan osjećaj. Ruka koja je cijelu noć držala očev ledeni stisak nije se ohladila. Zapravo, postajalo je toplije kako su sati prolazili.” Ovaj potresni trenutak Ivana Žigon lijepo je opisala u svojim memoarima, opisujući posljednje trenutke života svog oca.
