Na pretpremijeri filma “Nedelja”, posvećenog izuzetnom životu pjevača Džeja Ramadanovskog, odabrani predstavnici medija dobili su uvid u intrigantnu priču koju sada dijelimo s vama. Unutar filma, folker dijeli svoje iskustvo kroz izazovno djetinjstvo i proces odrastanja.”Na dan mog prvog nastupa u Beogradu, jedino je ocu bilo bitno moje obrazovanje, no nisam bila spremna izdvojiti ni pet dolara samo za to. Kao rezultat toga, suočila sam se s fizičkim zlostavljanjem, a baka me branila. Međutim, njena obrana je prestala kada sam ukrala janje koje se čuvalo za Bajram. Nakon razvoda roditelja, prestala sam ići u školu, a ulica je postala moj dom. Dorćol je postao moja škola, gdje sam pronašla isplativ posao provodadžije. Bio je to pošten posao, lišen krađa. Teta je iznajmila kuću na kubik, a plaćalo se po satu. Učitelj je svim silama nastojao spriječiti da me odvedu, ali nažalost, on me izdao i poslana sam u dom. Iznenađujuće, dom se nije mnogo razlikovao od ulice. Nestrpljivo sam iščekivala kraj svakog tjedna kako bih se mogla vratiti kući, ali nitko nije dolazio po mene. U međuvremenu, igrao sam utakmice u kući, po drugačijim pravilima nego na ulici. Igrao sam maksimalno predano, bez suzdržavanja”.
Odlazak od kuće nije bio ugodno iskustvo, pogotovo kada ljudi na ulici odbijaju priznati tvoje postojanje, kako se izrazio Džej, kojeg u filmu tumači Husein Husa Alijević. Ističe da mu je najteže bilo to što ga je napustila vlastita majka. “Moja majka nije htjela imati ništa sa mnom, pa sam na kraju ostao u kućici. Na Dorćolu je postojalo nepisano pravilo da ako nemaš svjedoka, kao da se ništa nije dogodilo. Ne možete jednostavno uloviti ribu bez ikakvog napora. Ja sam motrio dok je Sulja svojom lukavštinom krao štuku, pretvarajući to u igru kvarenja lova.” “Kako se priča razvija, otkriva se da su kutije sadržavale kemikalije, što je dovelo do njihove neočekivane prodaje u knjižarama. Tokom našeg spora oko kemikalija, nabavio sam pedalu.” Njegovo prvo seksualno iskustvo bilo je s lokalnom ženom po imenu Radmila, ribom u malom mjestu.” S njom sam imao i prvi intimni susret, a kasnije sam se žestoko posvađao u stanu naših zajedničkih prijatelja, onih s kojima smo se igrali. Bio je to Zdravko, bijelac, koji mi je dao prvo brijanje, samo neobavezno druženje s prijateljima. Mića se vratio iz tuđine, a s njim smo mi, klinci s ulice, imali najbolje mjesto u kafani. Mića se brinuo o meni, opskrbljivao me novcem i savjetovao kako se nositi s nevoljnicima iz našeg susjedstva. Poticao me da se branim ako me netko veći pokuša napasti. Kad bi me netko ipak pokušao ozlijediti, Mića je uskočio i uzvratio, da bi na kraju brutalnim batinama svladao napadača.
Nakon što sam napustio karijeru provodadžije i zadubio se u svijet automobilskog slikarstva, pronašao sam utjehu u svojoj prvoj ljubavi, pjevanju, i podijelio svoju strast sa svojim prijateljima. Osvrćući se na svoj život, prisjećam se intrigantne priče brata Džambe koji je značajan dio života proveo u Mardelju. Kao mladić počinio je težak prekršaj u školi braneći se od napadača, da bi napadača u konačnici ubio krhotinom stakla. Ovaj incident označio ga je kao opasnog pojedinca, koji je izazvao poštovanje i strah od okoline. Osobito ga je cijenio Mića, poklonivši mu odijelo i sat. U međuvremenu, Jay se našao očaran Nadom, konobaricom u lokalnom baru, čije će mu ime zauvijek ostati urezano u sjećanje. Tragedija se dogodila Titovom smrću. Kao odgovor, zgrabili smo priliku da prodamo Titove bedževe, dok je ostatak svijeta tugovao, a naše su suze bile radosnice dok smo uživali u novostečenom blagostanju. Usred naleta aktivnosti, ostao sam jedini pojedinac ukorijenjen u tišini, dok su svi ostali slijedili vlastite pothvate. Na kraju sam se vratio onome što sam najbolje znao – utakmicama i pjesmama.”
