U današnjem čalanku vam donosimo jako tužnu i emotivnu priču koju nam je ispričao jedan deda iz Tuzle.Naime Jusuf Musić je sa svojom suprugom preuzeo brigu o 3 unučadi anko što su ih naoustila oba roditelja.Takav čin i borba je za svaku nagradu.
- U vremenu kada svakodnevno svjedočimo vijestima o napuštenoj djeci, razorenim porodicama i sistemima koji često zakažu u najosjetljivijim trenucima, priča o Jusufu Mujiću iz Tuzle zaslužuje da se ispriča s posebnom pažnjom, jer u sebi nosi onu iskonsku vrijednost koju često zaboravljamo – ljudskost.
Ovaj 68-godišnji djed, čovjek blage riječi i dubokog pogleda, postao je ne samo oslonac nego i otac svojoj trojici unučadi – Alenu, Anesu i Amelu. Kad je život krenuo da ruši ono što su njegovi unuci poznavali kao dom, on se nije povukao. Nije čekao da neko drugi riješi stvar. U trenutku kad je saznao da je njegova snaha napustila sina, a nadležni centar odlučio da djeca budu smještena u dom, Jusuf je reagovao kao djed, roditelj i heroj.Bez mnogo razmišljanja, kontaktirao je vlasti, uzeo djecu za ruku i doveo ih kući. Tako je počela borba koja traje već šest godina. Borba za ljubav, sigurnost i normalno djetinjstvo.
- U razgovoru za RTV “Slon”, Jusuf je iskreno govorio o svemu što je prethodilo ovoj odluci. Iako su mnogi možda očekivali da će se povući pred godinama, zdravljem i poteškoćama – on je pokazao suprotno. Prepoznao je odgovornost koju ne može niko drugi preuzeti umjesto njega i odlučio – njegova kuća će biti njihov dom, njegovo srce njihovo utočište.Najmlađe dijete imalo je samo dvije godine. Samo ta činjenica dovoljan je razlog da svako srce zadrhti. A Jusuf? On ih je zadržao u naručju, ne kao teret, već kao blagoslov.
U tom trenutku počinju i pravne borbe, koje su trajale više od šest mjeseci. Ali je na kraju pravda bila na strani ljubavi – Jusufu je dodijeljeno zvanično skrbništvo, a njegova kuća je postala porodično gnijezdo u kojem su djeca ponovo mogla rasti sa sigurnošću.I tu ne staje njegova priča. On je ne samo pružio krov nad glavom, već je svakodnevno učestvovao u njihovom odrastanju – sa ljubavlju, pažnjom i strpljenjem. Svako dijete je pronašlo sebe i svoje mjesto zahvaljujući djedovoj brizi.
- Amel, najmlađi, danas ide u treći razred osnovne škole, bavi se karateom, i već sada jasno zna šta želi u životu – da bude policajac. “Jer želim da se borim protiv kriminala, a ja nisam kriminalac”, izgovorio je s onom dječjom iskrenošću koja porazi svaku sumnju.Anes, dvanaestogodišnjak, također trenira karate. Njegov san je da bude trener i ne želi razmišljati o drugim zanimanjima. Iako su mu kontakti s roditeljima rijetki, posebno s majkom, na djeda se uvijek može osloniti.
Najstariji među njima, Alen, već sada se izdvaja po sportskoj disciplini i zrelosti. Osvojio je oko 50 medalja, od kojih je svaka jedna poruka – “Djede, ovo je za tebe.” On nosi najveću odgovornost, štiti mlađu braću, brine da niko ne povrijedi njihovog djeda i baku. Jer zna šta je sve ovaj čovjek učinio za njih.U svojoj tišini i skromnosti, Jusuf ne traži priznanja. Ali dok govori o svojim unucima, glas mu zadrhti. Svaka njihova pobjeda za njega je poput nagrade života. “Možda im nisam mogao dati sve, ali dao sam im sve što sam imao – ljubav, vrijeme i srce”, rekao je tiho, a svaka riječ odzvanja jače od bilo kakve titule.
- Njegova priča nije samo priča o odgoju troje djece. To je priča o tome kako jedan čovjek, uprkos godinama, nije dopustio da sistem, strah ili težina sudbine unište nečiji život. To je podsjetnik da čovjek ne postaje roditelj rođenjem djeteta, nego djelima, odgovornošću i ljubavlju koju svakodnevno pokazuje.Jusuf Mujić iz Tuzle postao je simbol borbe za porodicu, za dostojanstvo, za djecu koja zaslužuju ljubav, a ne odbacivanje. Njegov dom danas je prepun medalja, dječjih crteža i zagrljaja – jer tu se živi ljubav, ona istinska, bezuvjetna i najčistija.
I zato, kad god pomislimo da je svijet hladno mjesto, neka nas podsjeti djed Jusuf. Jer dok postoje ljudi kao on – nada još nije izgubljena.
