Postoje trenuci kada čovjek ostane u tišini svog doma i shvati da telefoni više ne zvone onako kako su nekad.Više proćitajte u nastavku…
Odrasla djeca, koja su nekada tražila zagrljaj ili tračak savjeta, sada imaju svoje puteve, svoje obaveze, svoje svjetove. I tada se javi osjećaj praznine, pa i pitanje: “Jesam li postala nevidljiva u njihovim očima?”
Takvi trenuci bole. Bole jer roditelj u sebi nosi sjećanja – prve korake, prve riječi, bezbroj neprospavanih noći.
A sada, umjesto blizine, često dođe samo distanca. Ipak, važno je shvatiti da ta udaljenost ne znači kraj ljubavi, već početak nove lekcije – lekcije o tome da poštovanje mora početi unutar nas samih.
- Prvi korak je priznati da nas tuga preplavljuje, ali da ona ne može biti naš identitet. Čovjek nije definisan time da li ga drugi cijene, već time koliko sam sebi daje vrijednosti. Kada roditelj kaže sebi: “Moj život nije zbir tuđih postupaka, već moje vlastite snage,” već je zakoračio ka slobodi. Kako podsjeća RTS Život, sve je više psihologa koji naglašavaju da ljudi u poznim godinama moraju naučiti da razlikuju emocije djece od vlastitog osjećaja vrijednosti.
Drugi korak je napuštanje očekivanja. Koliko puta roditelji šapuću: “Jednog dana će se sjetiti, nazvati, izvinuti.” Ali možda taj dan nikada ne dođe. I zato je potrebno prestati čekati. Onaj ko prestane čekati, prestaje biti rob razočaranja. Umjesto toga, može početi graditi novu svakodnevicu, u kojoj male stvari – razgovor s komšijom, čitanje knjige, miris kafe – postaju most do unutrašnjeg mira.
- Treći korak je razumjeti da djeca, ma koliko odrasla, nose svoje terete. Njihova hladnoća često govori više o njihovim borbama nego o roditeljskoj vrijednosti. Postupci drugih nisu ogledalo nas, već njih samih. To oslobađa roditelja osjećaja krivice. Politika Magazin u jednom tekstu o porodičnim odnosima ističe da generacijski jaz sve više oblikuju društveni pritisci i stres na poslu, a ne manjak roditeljske ljubavi.
Četvrti korak je odustajanje od uloge žrtve. Kada roditelj prestane govoriti: “Sve sam dao, a ostao sam sam,” otvara prostor da pronađe dostojanstvo u sebi. Jer žrtva čeka spas, a slobodan čovjek stvara mir. Dostojanstvo počinje onda kada sebi priznamo da nismo rođeni da patimo, već da živimo u skladu sa sobom.
Peti korak je gradnja drugačijeg odnosa sa djecom. Više nisu djeca koju treba usmjeravati – to su odrasli ljudi sa sopstvenim izborima. Kada ih se počne posmatrati kao ravnopravne, a ne kao izgubljene mališane, nestaje i ogorčenost. “Ti imaš svoj život, a ja svoj,” može zvučati hladno, ali u suštini otvara prostor za zdravije granice i manje očekivanja.
Šesti korak jeste povratak sebi. Kada energiju koja je bila usmjerena u čekanje i razočaranje preusmjerimo u sebe, rađa se nova radost. To može biti hobi, putovanje, ili jednostavno šetnja kroz park. Briga o sebi nije sebičnost, već način da ponovo osjetimo život. Prema pisanju Glas Srpske, mnogi stariji ljudi pronalaze novo dostojanstvo upravo u aktivnostima koje ranije nisu imali vremena da praktikuju – od volontiranja do učenja jezika.
Sedmi korak je prihvatiti pravo na sreću. Društvo često šalje poruku da roditelji postoje samo kroz djecu. Ali sreća nije vezana samo za potomstvo. Ona pripada svakom čovjeku pojedinačno. Sreća je izbor, a ne nagrada. Onaj ko shvati da smije biti srećan bez obzira na to ko ga zove ili ne zove, već je pronašao put ozdravljenja.
- Možda će jednog dana djeca sama doći, pozvati, zagrliti. A možda i neće. Ali ono što sigurno može doći jeste mir koji se rađa unutar nas. Ignorisanje ne znači da smo bezvrijedni. Ono znači da je vrijeme da naučimo kako da sami sebi budemo najvažniji oslonac.
U toj spoznaji krije se snaga: čovjek nikada nije zaboravljen – dokle god umije da pronađe sebe.
