Novak Đoković je poslije ranog ispadanja sa US Opena otvoreno govorio o fizičkim problemima koji su mu obilježili meč protiv Marijana Navonea, opisujući mučninu, povraćanje, grčeve i bolove koji su se, kako je rekao, širili na više dijelova tijela.
Srpski teniser je prvi put nakon dvije decenije završio nastup na US Openu već u prvom kolu, a eliminacija je dobila dodatnu težinu zato što je tokom susreta morao da se bori i sa sve izraženijom fizičkom iscrpljenošću. Umjesto standardne konferencije za medije, razgovarao je sa novinarima ispred hale i bez ustručavanja opisao šta je osjećao na terenu.
Đoković nije pokušavao prikriti razočaranje, ali nije ni tražio izgovor za poraz. Dok je govorio o svom stanju, ponavljao je da zdravstveni problemi ne bi smjeli umanjiti ono što je Navone uradio na terenu. Upravo ta ravnoteža između ličnog nezadovoljstva i priznanja protivniku dala je njegovom obraćanju neobičnu težinu.
Prema riječima koje je iznio neposredno nakon meča, tegobe nisu nastale tek u završnici. On je objasnio da mu tijelo od ranije šalje slične signale i da se ove godine gotovo redovno suočava s mučninom i ozbiljnim fizičkim poteškoćama.
Protiv Navonea, kako je rekao, problemi su postajali sve izraženiji kako je duel odmicao, pa su se uz mučninu i povraćanje pojavili i grčevi, a kasnije i bolovi u leđima, ramenu i koljenu.
Uprkos svemu, ostao je na terenu do kraja. To je, u njegovom slučaju, imalo posebnu težinu jer je priznao da mu je kroz glavu prolazila i mogućnost predaje. Nakon osvojenog seta, ipak je povjerovao da bi još mogao preokrenuti situaciju, pa je nastavio da igra u nadi da će završiti meč pod svojim uslovima.
Tijelo koje nije pratilo ambiciju
Govoreći o svom stanju, Đoković je ostavio utisak sportiste koji je tačno znao koliko mu je tijelo ovog puta uskraćivalo ono na šta je navikao tokom karijere. Njegov opis nije zvučao kao pokušaj dramatizacije, već kao neposredan odgovor čovjeka koji je upravo izašao sa terena i još osjeća posljedice iscrpljujućeg meča.
Zbog toga su njegove riječi o mučnini i povraćanju dobile posebnu težinu, jer su dolazile u trenutku kada se još nisu slegli ni emocije ni fizički umor.
On je posebno naglasio da problemi nisu bili ograničeni na jedan dio tijela. Kako je meč odmicao, bol se širio, a na kraju su mu zasmetali i leđa, rame i koljeno. Takav slijed događaja objašnjava zašto je duel protiv Navonea za njega bio mnogo više od običnog poraza. U tenisu, gdje se ritam i kontrola često grade na najmanjim fizičkim nijansama, svako narušavanje ravnoteže može potpuno promijeniti tok susreta.
U razgovoru nakon meča nije pokušavao da govori kao analitičar sa distance, nego kao takmičar koji je još uvijek bio unutar same borbe. Zato je i djelovao oprezno kada je trebalo objasniti šta se tačno dešava sa njegovim tijelom. Rekao je da pokušava pronaći izlaz iz situacije, ali nije imao jasan odgovor šta ga čeka dalje.
Upravo ta neizvjesnost, više nego sam rezultat, činila je njegov nastup na US Openu posebno teškim za tumačenje.
Poraz koji je nosio i istorijsku težinu
Eliminacija u prvom kolu nije bila običan početak jednog lošeg turnira, nego događaj koji je odmah privukao pažnju zbog dužine i stabilnosti njegove serije na US Openu. Prema informacijama iz izvještaja, Đoković je prvi put nakon dvadeset godina završio takmičenje porazom već na startu turnira. Kada su ga podsjetili na taj podatak, nije mu pridavao naročitu važnost u tom trenutku.
Umjesto da se zadržava na istorijskoj dimenziji poraza, govorio je o tome da je ponosan na ono što je tokom karijere već ostvario, ali da mu je neposredno nakon meča mnogo važnije bilo da se fokusira na tijelo i oporavak. Ta reakcija pokazuje koliko je za njega takmičarski okvir bio pomjeren u drugi plan pred onim što je osjećao fizički.
U takvim okolnostima, brojke i rekordi ostaju važni za širu sliku, ali za sportistu u tom trenutku prioritet postaje mnogo prizemniji: kako se oporaviti i koliko je ozbiljno ono što se događa.
Takav ishod, međutim, ne može se čitati samo kroz statistiku. U Đokovićevom slučaju uvijek je prisutan širi okvir očekivanja, jer se od njega naviklo da pronalazi rješenja i u mečevima koji izgledaju nepovoljno. Ovaj put, međutim, granica nije bila samo u protivnikovoj igri, nego i u vlastitom tijelu. Zato poraz djeluje složenije: kao sportski neuspjeh, kao fizički alarm i kao trenutak u kojem iskustvo nije moglo poništiti iscrpljenost.
Čestitka protivniku i zahvalnost publici
Iako je bio vidno pogođen, Đoković nije želio da se njegov poraz tumači kao umanjenje Navoneove pobjede. Jasno je rekao da ništa od onoga kroz šta je prolazio ne bi trebalo oduzeti vrijednost protivnikovom uspjehu, a Marijana Navonea opisao je kao velikog borca.
Takav stav bio je važan jer je došao u trenutku kada je bio pod snažnim utiskom fizičke iscrpljenosti i rezultatskog razočaranja, a ipak je ostao dosljedan sportskom priznanju rivalu.
Posebno je emotivno govorio o publici. Dok je na terenu osjećao mučninu, bol i napetost, atmosfera sa tribina ostavila je sasvim drugačiji utisak. Rekao je da su ga gledatelji pokušavali podići u važnim trenucima i da mu je njihova podrška davala dodatnu energiju kada mu je bilo najteže.
Iako je žalio što nije mogao prikazati partiju kakvu je želio, priznao je da su ga ljubav i poštovanje koje je dobio na kraju iskreno dirnuli.
U tome je možda i najljepši kontrast cijelog njegovog obraćanja: poraz je bio bolan, tijelo ga je izdavalo, a meč je završio daleko od očekivanja, ali je iz tog iskustva izdvojio trenutke ljudske bliskosti sa publikom. Upravo zbog toga njegov govor nije ostao samo priča o izgubljenom susretu, nego i o načinu na koji vrhunski sportista doživljava podršku kada je najranjiviji.
Nakon svega, ostao je utisak sportiste koji nije želio da govori ni dramatičnije ni lakše nego što zaista osjeća. Nije davao velike prognoze, nije donosio konačne sudove i nije pokušavao da preusmjeri pažnju sa onoga što je izgubio. Umjesto toga, ostavio je otvoreno pitanje koliko će trajati borba sa fizičkim tegobama i kako će se one odraziti na nastavak njegove sezone.
Taj osjećaj neizvjesnosti bio je jači od samog rezultata. Poraz od Navonea već je ušao u istoriju turnira zbog načina na koji je nastup završio, ali je Đokovićev ton nakon meča pokazao da je za njega prava priča tek počinjala onda kada je morao da se suoči s vlastitim tijelom, daleko od buke terena i pod svjetlima hodnika ispred hale.
