U današnjem članku vam donosimo jednu zanimljivost, ali i emotivno prisjećanje na Vedranu Rudan, hrvatsku književnicu i kolumnisticu čiji su javni nastupi godinama izazivali pažnju zbog otvorenosti kojom je govorila čak i o najtežim životnim temama. Nakon vijesti o njenoj smrti u 77. godini, mnogi su se ponovo vratili jednom od njenih televizijskih gostovanja u kojem je bez uljepšavanja govorila o bolesti, strahu, ljudima koje voli i vlastitom pogledu na odlazak.
Vedrana ni tada nije pokušavala ostaviti utisak osobe koja želi sažaljenje, već je govorila direktno, ponekad ironično, upravo onako kako je publika od nje navikla. Međutim, pred sam kraj razgovora emocije su ipak izašle na površinu. Njene riječi o smrti kao „odlasku na područje bez signala“ danas imaju potpuno drugačiju težinu. Bio je to trenutak u kojem su se njen karakteristični humor, bol i svijest o ozbiljnosti bolesti spojili u svega nekoliko rečenica. Upravo zbog toga snimci tog razgovora ponovo se dijele i izazivaju snažne reakcije ljudi koji su godinama pratili njen rad.
Vedrana Rudan tokom života nije bila osoba koja je izbjegavala neugodne teme, pa se ni nakon dijagnoze nije povukla u potpunu tišinu. Naprotiv, javno je govorila o liječenju, svom zdravstvenom stanju i osjećajima koje je bolest u njoj izazvala. Kako prenose domaći mediji, u jednom od svojih upečatljivijih televizijskih gostovanja otvoreno je rekla da boluje od izrazito agresivnog oblika raka žučnih kanala. Objasnila je da je riječ o bolesti koju je teško otkriti na vrijeme, ali da je u njenom slučaju tumor pronađen u fazi kada je još mogao biti operisan. Naglasila je i da je bila osoba koja je redovno odlazila na kontrole, čime je željela razbiti uvjerenje da ozbiljna bolest uvijek pogađa samo ljude koji zanemaruju zdravstvene preglede. „Imam izuzetno agresivni rak koji se zove rak žučnih kanalića i jako se teško otkrije“, govorila je bez pokušaja da ublaži ozbiljnost onoga kroz šta prolazi. Upravo takva otvorenost bila je jedna od osobina zbog kojih su njeni intervjui ostajali upamćeni i nakon emitovanja.
Tokom razgovora nije skrivala ni činjenicu koliko je situacija bila ozbiljna. Prema njenim riječima, da bolest nije otkrivena na vrijeme, prognoza bi bila izuzetno teška, ali joj je pravovremena dijagnoza omogućila liječenje i operativni zahvat. Vedrana je o tome govorila na način koji nije podsjećao na klasične ispovijesti javnih osoba o bolesti. Nije pokušavala stvoriti sliku herojske borbe u kojoj nema straha, već je otvoreno pokazivala da bolest mijenja čovjekov odnos prema vremenu, ljudima i vlastitoj smrtnosti. Prema pisanju regionalnih izvora, upravo su njena neposrednost i sposobnost da čak i najtežu temu prekine ironijom činili ovaj razgovor posebno upečatljivim. Publika je u njenim riječima mogla čuti istovremeno snagu žene koja se bori i umor osobe koja zna koliko je ozbiljna situacija pred njom. Nije skrivala dijagnozu iza medicinskih fraza niti se pretvarala da je ne plaši ono što slijedi. To je cijelom razgovoru davalo težinu koja se danas, nakon vijesti o njenoj smrti, još snažnije osjeća.
ONO ŠTO IZDVAJAMO
Najemotivniji trenutak dogodio se pred završetak emisije, kada je razgovor direktno dotakao temu smrti i ljudi koji ostaju iza nje. Vedrana se u jednom trenutku uhvatila za glavu i, u svom prepoznatljivom stilu, prokomentarisala očekivanje da bi pred kamerama trebalo plakati samo zato što se govori o njenom mogućem odlasku. Zatim je izgovorila rečenice koje su mnogi zapamtili: „Želim reći da ima jako puno ljudi koji me vole i da ja volim njih i da sam besmrtna i neka moju smrt shvate kao odlazak na područje bez signala.“ U svega nekoliko riječi uspjela je spojiti vlastitu ranjivost s humorom kojim je godinama branila pravo da o ozbiljnim temama govori na svoj način. Taj trenutak nije djelovao kao klasično opraštanje, nego kao pokušaj da ljudima koje voli ostavi sliku smrti koja nije samo konačan nestanak. Danas, nakon njenog odlaska, upravo se taj dio razgovora ponovo najčešće citira i dijeli. Za mnoge njene čitatelje i gledatelje to je postala jedna od rečenica koje najbolje opisuju način na koji je Vedrana gledala na vlastiti kraj.
Domaći portali navode da je vijest o smrti Vedrane Rudan objavljena i putem njenog zvaničnog profila, nakon duge i teške bolesti. Za ljude koji su pratili njene tekstove ta informacija otvorila je čitav niz uspomena na njene kolumne, knjige i televizijske nastupe. Bila je autorica koja je rijetko pokušavala ostati neutralna, a njene riječi često su dijelile javnost na one koji su ih doživljavali kao osvježavajuće iskrene i one kojima je njena direktnost bila previše gruba. Međutim, kada je govorila o vlastitoj bolesti, čak su i ljudi koji nisu dijelili njene stavove mogli prepoznati težinu trenutka kroz koji je prolazila. Posebno je ostala zapamćena njena sposobnost da i u susretu s ozbiljnom dijagnozom zadrži prepoznatljivu oštrinu jezika i odbije ulogu osobe koju bi javnost trebala samo sažalijevati. Njena bolest nije izbrisala karakter po kojem je bila poznata, već ga je možda učinila još vidljivijim. Upravo zato njena posljednja javna razmišljanja danas imaju snagu svojevrsne lične poruke ljudima koji su je godinama čitali.
Vedrana je tokom karijere često pisala o porodici, ljubavi, društvenim nepravdama, starosti, novcu i odnosima među ljudima, ne štedeći ni sebe ni druge. Zbog toga nije iznenađujuće što je i smrt pretvorila u temu o kojoj se može govoriti bez skrivanja iza pristojnih fraza. U njenim izjavama nije bilo pokušaja da negira ono što se događa, ali je postojao snažan otpor prema tome da bolest postane jedina stvar koja je određuje. Govorila je o ljudima koji je vole, o vlastitim emocijama i ideji da čovjek kroz ono što ostavlja iza sebe na neki način nastavlja postojati. Možda je upravo zbog toga upotrijebila izraz „područje bez signala“ – jednostavnu, gotovo svakodnevnu metaforu za nešto o čemu ljudi često ne znaju kako govoriti. Njene riječi nisu umanjivale ozbiljnost smrti, ali su joj oduzimale dio straha i patetike. U tome je ostala dosljedna načinu na koji je pisala i govorila tokom većeg dijela života. Čak i u najtežim okolnostima tražila je vlastiti jezik kojim će objasniti ono što joj se događa.
Njena smrt zato nije samo vijest o odlasku jedne književnice i kolumnistice, već trenutak u kojem se ponovo čitaju i drugačije razumiju riječi koje je izgovorila dok se još borila s bolešću. Tek nakon nečijeg odlaska određene rečenice često dobiju značenje koje ranije nisu imale, a u Vedraninom slučaju to je posebno vidljivo. Njena poruka ljudima koji su je voljeli nije bila da zaborave tugu, nego da njen odlazak možda pokušaju zamisliti drugačije. U neutralnom novinarskom osvrtu teško je ne primijetiti koliko je ostala dosljedna sebi – otvorena, provokativna, ponekad gruba, ali istovremeno sposobna pokazati duboku emociju kada je govorila o ljudima do kojih joj je stalo.
Možda je upravo u tome najveća snaga posljednjih riječi koje javnost danas ponovo sluša: nisu bile pažljivo pripremljen oproštaj, već iskrena misao žene koja je znala da se suočava s granicom koju niko ne može izbjeći. Iza nje ostaju tekstovi, intervjui i rečenice koje će njeni čitatelji vjerovatno još dugo citirati, a ona sama je svoj odlazak opisala na način koji je gotovo nemoguće zaboraviti. Kada biste znali da se približava kraj, biste li i vi svojim najbližima pokušali ostaviti sličnu poruku – šta biste vi uradili?
