U današnjem članku vam pišemo na temu porodičnih odnosa koji bole, ali i o snazi dobrote koja dolazi tiho i mijenja sudbine.
- vo je priča ispričana jednostavno, onako kako bi je prepričao lični bloger, iz ugla žene koja je godinama trpjela, a na kraju pokazala veličinu kakvu rijetko ko ima.
Na kraju jedne sarajevske mahale, u velikoj kući na sprat, živjela je Zehra-hanuma, žena stroga, oštra na riječima i još oštrija u pogledu. Za nju je red bio zakon, a zakon nije poznavao nježnost. Njen sin jedinac Samir doveo je snahu Elmu, tihu djevojku sa sela, skromnu i povučenu. Od prvog dana, Zehra je odlučila da Elma nikada neće biti dovoljno dobra. Zamjerala joj je sve – od sporih ruku do “tanko donesenog” miraza, ne propuštajući priliku da joj to svakodnevno nabija na nos.
Elma je u toj kući živjela kao sjenka. Ustajala je prije zore, a lijegala posljednja. Ribala je stepenice, kuhala, prala i peglala, ali riječ zahvalnosti nikada nije čula. Umjesto toga, dobijala je povike, uvrede i poniženja koja su se razlijegala mahalom. Šutnja joj je postala jedina odbrana, jer je znala da bi svaka riječ samo pogoršala situaciju.
Posebno teško joj je bilo kada bi Zehrine kćerke, Senada i Lejla, dolazile u posjetu. Njih je majka dočekivala kao kraljice, dok je Elmu pred njima namjerno ponižavala, poredeći je s trnom pored svojih ruža. Samir je sve to gledao, ali nije imao snage da se suprotstavi majci. Bježao je u avliju ili kafanu, ostavljajući Elmu samu s bolom. Zehra je dobro znala da Elma nema nikoga svoga i tu slabost je nemilosrdno koristila.
- Godine su prolazile, a tiha patnja se gomilala. A onda je jednog zimskog jutra sudbina okrenula uloge. Zehra se srušila u kupatilu, pogođena moždanim udarom. Preživjela je, ali je ostala nepokretna, oduzeta i zavisna od tuđe pomoći. Žena koja je komandovala sada nije mogla ni čašu vode podići.
Kćerke su došle, zadržale se kratko, zgrožene prizorom bolesti, i brzo otišle uz izgovore. Sav teret njege pao je na Elmu, onu koju su svi smatrali nedovoljnom. Zehra je ležala u strahu, ubijeđena da će joj snaha vratiti svaku uvredu, svaku suzu. Čekala je osvetu, drhteći pri svakom šumu.
Jedne noći, dok je bila žedna, mokra i ponižena, vrata su se tiho otvorila. Ušla je Elma, sa lavorom tople vode i čašom u ruci. Bez mržnje u očima, bez teške riječi. Napojila ju je, presvukla, oprala i smirila. Dobrota je došla tamo gdje je Zehra očekivala kaznu. Rekla joj je da se ne boji, da dok je ona živa, Zehri ništa neće faliti. Te riječi su slomile nešto tvrdo u Zehrinom srcu.
Mjeseci su prolazili, a Elma je njegovala Zehru kao rođenu majku. Hranila ju je, češljala, šaptala molitve. Samir je u svojoj ženi prvi put vidio pravu snagu. Kćerke su dolazile rijetko, kratko, i uvijek sa istim izgovorima. Zehra ih je gledala očima punim razočaranja, shvatajući prekasno ko joj je zaista ostao.
Kada je osjetila da joj se bliži kraj, Zehra je pozvala sve. Dok su kćerke šaptale o imovini, ona je skupila posljednju snagu, otjerala ih rukom i pogledala Elmu. Nazvala ju je svojom jedinom kćerkom i zatražila halal za sve suze. Elma joj je sve oprostila, bez zadrške. U tom oprostu bila je njena pobjeda.
- Na dženazi su mnogi šutjeli, ali su svi znali istinu. Zehrin zlatni dukat, čuvan za “najmiliju”, završio je u Elminoj ruci, ali ga je ona kasnije dala kćerkama bez gorčine, pokazujući da mir nema cijenu.
Prema pisanju domaćih portala koji se bave porodičnim odnosima i tradicijom, ovakve priče svjedoče da se istinska vrijednost čovjeka pokaže tek u trenucima kada ima priliku da bira između osvete i dobrote. Često upravo oni koji su najviše ponižavani pokažu najveću ljudskost.
Domaći izvori koji se bave psihološkim aspektima porodičnih sukoba ističu da oprost ne briše bol, ali oslobađa onoga koji ga daje. Elma nije zaboravila šta je prošla, ali je odlučila da ne nosi mržnju sa sobom.
- Psiholozi koje citiraju domaći mediji naglašavaju da se istinska snaga žene ne vidi u glasnim riječima, već u tihoj postojanosti. U mahali se i danas priča o snahi koju su zvali trnom, a koja je mirisala jače od svih ruža – i o čaši vode koja je oprala godine grijeha i vratila ljudskost tamo gdje je skoro nestala.
