U današnjem članku vam pišemo na temu odnosa između odrasle djece i majki, posebno onih odnosa koji s vremenom postaju emocionalno iscrpljujući i puni nevidljivih povreda.
- Ovo je priča ispričana jednostavno, iz ugla nekoga ko je dugo pokušavao razumjeti zašto riječi koje „ne zvuče strašno“ mogu ostaviti tako duboke posljedice.
Posljednjih godina sve se češće govori o prekidu kontakta između odrasle djece i roditelja, naročito u zapadnim društvima gdje se o tim iskustvima otvoreno piše i razgovara. Iako svaka priča ima svoje okolnosti, jedan obrazac se stalno ponavlja. To nisu velike scene, dramatične svađe ili otvorene uvrede, već iste rečenice koje se ponavljaju godinama, toliko često da osoba počne sumnjati u sebe.
U mnogim slučajevima problem nije u jednoj svađi, već u dugotrajnom obrascu manipulacije. Kada majka koristi određene fraze, cilj često nije rješavanje konflikta, već zadržavanje emocionalne kontrole. Takve rečenice polako potkopavaju samopouzdanje, prebacuju krivicu i stvaraju osjećaj da dijete, čak i kada odraste, nema pravo na vlastite granice.
- Jedan od najčešćih obrazaca je poricanje odgovornosti. Rečenice poput „nikad to nisam rekla“ na prvi pogled djeluju bezazleno. Međutim, kada se ponavljaju, postaju oblik gaslightinga. Osoba počinje preispitivati vlastita sjećanja, emocije i doživljaj stvarnosti. Problem nije u jednoj raspravi, već u tome što se realnost stalno briše i prepravlja. Vremenom se razvija potreba da se stalno traži potvrda izvana – od prijatelja, partnera ili terapeuta – jer povjerenje u sebe više ne postoji.
Drugi čest obrazac je omalovažavanje, često maskirano kao „iskrenost“. Rečenice poput „niko te drugi ne bi trpio“ nose poruku da je osoba teška, problematična i da bez tog odnosa ne bi preživjela. Takve riječi stvaraju strah od napuštanja i emocionalnu zavisnost. Najčešće se pojavljuju upravo onda kada dijete pokuša postaviti granicu ili reći da mu nešto smeta.
Posebno bolan oblik manipulacije je sarkazam i minimiziranje emocija. Rečenice izrečene uz podsmijeh, poput sažaljivog „jao, jadan ti“, uče osobu da vlastitu bol doživljava kao pretjerivanje. Kada neko podijeli da mu je teško, a dobije ismijavanje umjesto podrške, poruka je jasna: tvoje emocije nisu važne. Posljedica toga je povlačenje, šutnja i emocionalna zatvorenost, što dodatno jača kontrolu u odnosu.
Još teži obrazac nastaje kada se dijete uvlači u sukob između roditelja. Rečenice koje vrijeđaju drugog roditelja ne služe istini, već stvaranju savezništva i podjele. Dijete se tada osjeća kao da mora birati stranu kako bi zadržalo ljubav jednog roditelja. Dugoročno, to ostavlja osjećaj krivnje, zbunjenosti i straha od izdaje.
- Zaštita u ovakvim odnosima ne dolazi kroz rasprave i dokazivanje. Najvažniji korak je postavljanje jasnih i kratkih granica. Ne ulaziti u duga objašnjenja, ne pravdati se i ne pokušavati promijeniti drugu osobu. Granica nije kazna, već oblik samopoštovanja. U nekim slučajevima, prekid razgovora ili privremena distanca jedini su način da se sačuva mentalno zdravlje.
Prema pisanju domaćih portala koji se bave mentalnim zdravljem i porodičnim odnosima, emocionalno zlostavljanje unutar porodice često ostaje neprepoznato upravo zato što nema vidljive tragove. Riječi se umanjuju, a bol se normalizuje, što dovodi do toga da žrtva godinama misli da je problem u njoj.
Domaći izvori koji se bave psihološkom podrškom navode da odrasla djeca iz toksičnih porodičnih odnosa često dolaze na terapiju sa snažnim osjećajem krivnje kada pokušaju postaviti granice. Stručnjaci naglašavaju da distanca ne znači nepoštovanje, već potrebu za emocionalnom sigurnošću.
- Psiholozi koje citiraju domaći mediji ističu da je prvi korak ka ozdravljenju prepoznavanje obrazaca. Kada osoba shvati da problem nije u njenoj osjetljivosti, već u dugotrajnoj manipulaciji, dolazi do olakšanja. Istina ne briše bol, ali donosi jasnoću. A jasnoća je često ono što je godinama nedostajalo da bi se započeo život u kojem tuđe riječi više ne određuju vlastitu vrijednost.
