Priča jedne mlade žene koja je na svom vjenčanju odlučila da ne pozove vlastitog oca dirnula je mnoge i izazvala različite reakcije. Njen izbor, iako za neke šokantan, u sebi nosi snažnu poruku krvna veza sama po sebi ne znači uvijek ljubav, podršku i sigurnost.
- Još od samog rođenja, ta žena živjela je bez očevog prisustva. Umjesto da osjeti toplinu njegovog zagrljaja, rasla je uz prazninu. On je izabrao drugačiji život – drugu partnerku, novu porodicu i put daleko od kćerke. Nije bilo posjeta, nije bilo pokušaja da je upozna, nije bilo volje da preuzme ulogu roditelja. Njeno djetinjstvo obilježila je tišina s jedne strane i napor s druge, jer je majka sama podnijela teret roditeljstva.
Djeca iz njenog okruženja imala su očeve koji su ih učili voziti bicikl, koji su ih tješili i čuvali. Za nju je ime „otac“ ostalo prazno, gotovo strano. S godinama je naučila da potiskuje bol. Govorila je sebi da možda nije znao bolje, da možda nije imao snage. Ali jedno nikada nije tražila – objašnjenje. Nije tražila ljubav, jer je već bila previše povrijeđena njegovim odsustvom.
Kada je došao njen najvažniji dan, dan vjenčanja, željela je da je okruže oni koji su bili uz nju – ljudi koji su joj pružali ljubav i podršku tokom života. U tom krugu nije bilo mjesta za čovjeka koji je izabrao da ne bude dio njenog djetinjstva. Odlučila je da ga ne obavijesti o vjenčanju, svjesna da krvno srodstvo ne znači i emocionalnu bliskost. Za nju, otac nije bio onaj koji ju je stvorio, već onaj ko je trebao da je vodi, štiti i gradi osjećaj sigurnosti – a on tu ulogu nikada nije imao.
- Ceremonija je protekla u sreći i ljubavi. Nije osjetila prazninu niti je mislila da nešto nedostaje. No, nekoliko dana kasnije stigao je poziv s nepoznatog broja. Javila se, a glas s druge strane, polusestra ili rođak s očevog dijela porodice, izgovorio je samo jedno: „Ti si za nas pokojna.“ Te riječi nisu je slomile – one su samo potvrdile ono što je cijeli život osjećala: da nikada nije bila prihvaćena.
Kako piše Blic Žena, psiholozi objašnjavaju da je za mnoge ljude granica između biološke i stvarne porodice upravo u tome – u prisutnosti i podršci. Djeca koja odrastaju bez roditeljske pažnje često kasnije postave jasne granice, ne iz mržnje, već iz samopoštovanja. Upravo je to učinila i ova mlada žena.
Njen izbor nije bio vođen osvetom, već željom da zaštiti sebe. Ako je otac mogao toliko dugo da je ignoriše, nije imala razloga vjerovati da bi se ikada pojavio raširenih ruku. Za mnoge je šokantno čuti da kćerka nije pozvala oca na vjenčanje, ali ona je znala da bi njegovo prisustvo bilo samo formalnost, a ne iskrena podrška. Samopoštovanje je postalo važnije od privida porodičnog jedinstva.
Kada se osvrne na prošlost, nema grižnje savjesti. Naučila je da ne duguje objašnjenje nikome. Njen stav je jasan – ne radi se o mržnji prema ocu, već o ljubavi prema sebi. Granicu je postavila da bi zaštitila sopstveni mir. Možda će jednoga dana oprostiti, ali trenutno ne osjeća potrebu da traži ono što nikada nije dobila.
- Kako navode Večernje novosti, stručnjaci za porodične odnose ističu da ovakve odluke, iako bolne, često donose olakšanje. Izbacivanje toksičnih odnosa, pa čak i kada dolaze iz vlastite porodice, može donijeti unutrašnji mir. U ovom slučaju, vjenčanje je za mladu ženu bilo trenutak sreće, a ne prilika da obnavlja rane.
Iako mnogi govore „ali to je tvoj otac“, ona zna da biološka veza nema smisla ako nema ljubavi, podrške i brige. Otac nije onaj ko te stvori, već onaj ko je tu da te prati i gradi uz tebe. Ova priča upravo to pokazuje.
- Njen otac joj je uskratio priliku da ga zove tatom, a ona je odlučila da mu više nikada ne pruži novu šansu da je povrijedi. Umjesto toga, život gradi sa ljudima koji su uz nju. Danas, kada razmišlja o prošlosti, ne osjeća tugu već prihvatanje. Nema potrebe da dokazuje niti objašnjava bilo šta. Ona zna da vrijedi i da nije obavezna da trpi odbacivanje.
Kako prenosi RTS Život, psihoterapeuti ističu da proces oprosta u ovakvim situacijama može biti dug i složen. Neki ljudi oproste da bi rasteretili sebe, dok drugi jednostavno zadrže granice i nastave dalje bez vraćanja unazad. Ova mlada žena još ne zna hoće li ikada oprostiti, ali je sigurna da je napravila pravi izbor za svoj mir.
- Kada se prisjeti trenutaka iz djetinjstva, slika je jasna – ona sama, ispred škole, bez oca koji bi je dočekao. Taj osjećaj usamljenosti oblikovao je njen pogled na život i ljubav. I zato danas zna da porodicu ne čine samo geni, već prije svega ljubav, podrška i prisutnost.
