- Bila je to obična navika. Nedjeljom ujutro, tačno u devet, donosila je bijele ruže i tiho stajala ispred groba svoje sestre. Uvijek sama. Bez suza. Samo s pogledom koji je trajao duže nego što je trebalo.
Jednog dana primijetila je nešto neobično. Pored njenih ruža, ležao je mali crveni karanfil. Pomislila je da je greškom ostavljen, možda od nekog ko je prolazio ili pogrešno položio cvijet.
Ali iduće nedjelje – opet isti cvijet.
Idućih mjesec dana – isto. Crveni karanfil, uvijek pažljivo stavljen.
Počela je dolaziti ranije, odlučna da otkrije ko je taj tihi posjetilac. Jednog jutra, tačno u osam, vidjela je starijeg čovjeka kako stoji pored groba. Držao je karanfil u ruci, gledajući kamen spomenika sa izrazom tihe zahvalnosti.
- Nije ga prepoznala. Prišla mu je s blagim oprezom.
– Izvinite… vi donosite onaj karanfil? – upitala je tiho.
Čovjek je podigao pogled i klimnuo glavom.
– Jeste li poznavali moju sestru? – pitala je s knedlom u grlu.
Zavladala je tišina. Onda je rekao:
– Ne. Ali ona je jednom, prije mnogo godina, spasila moju kćerku.
- Objasnio je kako je njegova kćerka, tada trudna, pala na ulici. Ljudi su prolazili, niko nije stao. Vaša sestra joj je pomogla, zvala hitnu. Da nije bilo nje, izgubila bi dijete.
– I kako ste saznali da je umrla? – pitala je, sada već sa suzama u očima.
– Nisam znao. Samo sam je tražio. Pronašao ovaj grob prije pet godina. I od tada dolazim. Da kažem hvala. Onako kako nisam stigao tad.
Nije imala riječi. Samo je tog dana, kada je odlazila, ostavila dva cvijeta.
Jedan za sestru. Drugi za čovjeka koji nije zaboravio.
BONUS TEKST
U braku ispunjenom ćutanjem, sumnjama i neizgovorenim riječima, istina se često pojavi kada je najmanje očekujemo – i u najgorem mogućem obliku. Tako je i jedan muškarac iz unutrašnjosti Srbije, vođen intuicijom, odlučio da nađe odgovore postavljanjem skrivene kamere u svom domu. Nije ni slutio da će otkriće koje ga čeka ne samo slomiti, već ga učiniti predmetom podsmeha cijele zgrade.
- Već mjesecima su on i njegova supruga živjeli kao cimeri – bez bliskosti, sa sve češćim prepirkama i hladnoćom koja se uvlačila u svaki kutak njihove kuće. Isprva je vjerovao da je to prolazna kriza srednjih godina. Ali kada su sumnje postale previše glasne da bi ih mogao ignorisati, počeo je vjerovati da možda postoji neko treći – ljubavnik koji dolazi dok je on na poslu.
Jednog jutra je smireno napustio kuću, pozdravio suprugu i kućnu pomoćnicu, kao da je sve u najboljem redu, a iza sebe ostavio uključen uređaj koji je trebalo da mu donese olakšanje. Nadao se da će, kada pogleda snimak, možda shvatiti da je bio u zabludi.
Umjesto toga, ono što je zabilježila kamera zauvijek će mu ostati urezano u pamćenje. Njegova supruga ga nije varala s muškarcem, već – s kućnom pomoćnicom. Na snimku se jasno vide njihovi strastveni trenutci i zajedljivi komentari upućeni na njegov račun. Podsmevale su se njegovom neznanju, nazivajući ga “naivnim”.
- Kao da bol izdaje nije bila dovoljna, situacija je ubrzo postala još gora. Vest o snimku se proširila među stanarima zgrade. Komšije, koje su često čule njihove prepirke, brzo su saznale za aferu – a neko je, navodno, čak pustio snimak tokom zajedničkog okupljanja u dvorištu, izazivši salve smeha. Dok je muškarac prolazio hodnicima zgrade, susedi su mu se podsmevali, neki čak i otvoreno u lice. Njegova lična tragedija postala je zabava za druge.
Ova priča je ostavila mnoge da se zapitaju: gdje su granice u potrazi za istinom? Je li opravdano špijunirati partnera kada sumnjamo u njegovu vjernost? Ili je to korak koji, bez obzira na ishod, donosi samo bol?
