BONUS TEKST
Nakon što je izgubio svoju ženu, Jovica je ostao potpuno sam. Usamljenost je bila nešto novo za njega, ali i nešto što se ušunjalo tiho, bez najave. Iako skrhan bolom, nastavio je da odlazi na posao, jer nije znao šta bi drugo sa sobom. Rad mu je bio jedini način da ne misli, da ne osjeća sve ono što ga je iznutra razaralo. Svaki dan je ličio na prethodni – bez radosti, bez promjena, samo muk i tuga koji su se vukli kao sjena za njim. Život mu je postao samo skup ponavljanja, bez boje, bez smisla.
- Njegova djeca su se rijetko javljala. Povremeno bi poslao poruku, pokušavajući da uspostavi kontakt, ali odgovori su bili kratki, hladni, kao da dolaze iz dužnosti, ne iz ljubavi. Vremenom je počeo da se osjeća kao da je za njih nestao, kao da je postao nevidljiv. Zaboravljen.
Počeo je sve više da šeta ulicama Beograda, bez cilja, samo da pobjegne iz praznog stana. Posmatrao je prolaznike, tražeći poznata lica, nečiji pogled koji bi mu možda rekao da i dalje postoji. Toliko je silno želio da se neko sjeti njega, da ga neko prepozna. Najteže mu je padala samoća. Bojao se da će jednog dana umrijeti sam, i da to niko neće ni primijetiti. Kad bi osjetio bol, naročito u glavi, odmah bi posezao za tabletama, više iz straha nego potrebe.
- Postajao je sve osjetljiviji. Tuga se pretvorila u težinu koja je pritiskala svaku poru njegove duše. Iako je bio živ, osjećao se kao sjena čovjeka koji je nekada bio. Još ga je više boljelo kada je shvatio da njegova djeca ne vide više u njemu oca, već samo nekog ko sjedi na kvadratima koje žele da prisvoje.
Jednog dana ga je posjetila ćerka. Umjesto toplih riječi, došla je sa zahtjevima. Napravila je scenu jer on još uvijek živi u velikom stanu, i predložila mu da ga proda. Nije to rekla kao savjet, već kao ultimatum – da kupi nešto manje, a ostatak novca da da njoj. Kad je odbio, otišla je bez zagrljaja, bez riječi. Na njegovo pitanje kada će ponovo doći, hladno mu je dobacila: “Na tvoju sahranu.”
- Te riječi su mu rastrgle srce. Nije mogao da vjeruje da ih je izgovorilo dijete koje je podizao s ljubavlju. U nadi da će naći razumijevanje, pozvao je sina. Ispričao mu sve, tražeći podršku. Sin ga je odmah pitao kad planira prodaju stana, jer mu treba novac za novi automobil. Kad je Jovica pokušao da razgovor vrati na emocije, pitao ga kad će ga opet posjetiti. Odgovor je bio kratak: “Kad budeš prodavao stan.”
To ga je dotuklo. Nije više znao da li su to stvarno njegova djeca ili neki stranci koji nose njegova prezimena.
- Jednog dana, dok je bio na pijaci, sreo je brata svoje pokojne žene. Nadao se da će barem tu osjetiti trunku bliskosti. Pozdravio ga je, pokušao da započne razgovor, pozvao ga na rakiju kao nekada. Ali čovjek ga je samo odmahujući rukom odbio, rekavši: “Nemam ti ja vremena za vas dokone.” Jovica je ostao da stoji zbunjen, kao da još čeka da ga neko iz prošlosti potapše po ramenu i kaže da se samo šali.
Sutradan se probudio sa osjećajem praznine kakvu nikad ranije nije osjetio. Osjetio je kao da više ne postoji za nikoga – ni za djecu, ni za rodbinu, ni za stare prijatelje. Pogledao se u ogledalo i tiho rekao: “Ja sam bivši čovek.” Izašao je iz stana i krenuo niz ulicu. Jutro je bilo tmurno, oblaci niski, sve sivo. Sjeo je na klupu, zatvorio oči i tiho se nadao da će, kad ih otvori, nešto biti drugačije. Ali kad ih je otvorio, svijet je bio isti – siv, hladan i bez odgovora.
