Svima nam je poznat teolog Predragag koji se vrlo često pojavljuje na malim ekranima i društvenim mrežama u pokušajima da nas što više približi vjeri . Pošto se bliži jedan od najveći praznika Vaskrs, on je iskoristio da nas posavjetuje kako sve isopoštovati na najbolji mogući način..
- Eh, kad dođe Uskrs, sve se nekako uspori, zamiriše dom, djeca radosno trčkaraju s jajima, a stariji tiho pripremaju trpezu i sjećaju se onih koji više nisu s nama. Ali, u toj svečanoj tišini i radosti, često se zaboravi zašto se uopšte sve to radi. Upravo o tome govori otac Predrag Popović, sveštenik koji se potrudio da objasni pravo značenje običaja vezanih za najveći hrišćanski praznik – Vaskrs.
Otac Predrag posebno je istakao da mnogi danas slave, a da zapravo i ne znaju šta slave. I to, kaže, nije samo krivica vremena u kojem živimo, već i nas samih koji smo zaboravili da vjeru ne čine samo rituali, već i smisao koji stoji iza njih.
- Govoreći o čuvarkući, onom prvom crvenom jajetu koje se boji na Veliki petak i čuva čitave godine, otac Predrag je kazao nešto što se rijetko čuje – da je ono “prirodna ikona Belog anđela”, koji ukazuje na prazan grob i Hristovo vaskrsenje. Po pravilu, kaže on, čuvarkuća se ne baca niti se ostavlja bez pažnje. Nakon što prođe godina dana, treba je zakopati u dvorište – pod drvo, pod travu, negdje gdje se spoji s prirodom. Ako neko živi u stanu, može je staviti u saksiju sa cvijećem. Time simbolično zatvaramo jedan ciklus i otvaramo novi – krug vjere, iščekivanja i vaskrsenja, kako Hristovog, tako i našeg unutrašnjeg.
U daljoj priči, otac Predrag se osvrnuo na druge običaje, poput onih koji prate farbanje jaja, Veliki petak i vaskršnju trpezu. Istakao je da djeca često bolje razumiju suštinu praznika nego odrasli – jer se raduju iskreno, srcem. Odrasli, kako kaže, “mudruju”, pitaju se da li nešto “piše u Bibliji”, preispituju svaki potez, dok im suština prolazi ispred očiju.
- Običaji, kaže on, nisu tu da bi nas opteretili, već da nas povežu s identitetom, s narodom, s vjerom. Crkva je kroz vjekove prepoznala koji običaji nose dobro, a koje treba odbaciti. Neki su čak paganskog porijekla, ali su “hristijanizovani”, odnosno preobraženi i osvećeni, dati im je novi smisao u duhu hrišćanske vjere.
Kako dodaje otac Predrag, mi kao narod nismo uvijek imali prilike da se bavimo dubokom teologijom. Kroz istoriju smo se više borili da preživimo nego da se obrazujemo. I danas, kaže on, i dalje vučemo nepismenost – gramatičku, kulturnu, ali i duhovnu. Zato je, kako kaže, potrebno mnogo vremena, i ne zna se hoće li ga biti dovoljno da se sve dovede u red. Ali do tada, moramo živjeti s onim što imamo – sa sobom i s vremenom koje nam je dato.
- Jedna od najčešćih dilema današnjice tiče se farbanja jaja – šta ako se prvo jaje slomi, da li je to loš znak, i smije li se uopšte farbati jaja ako je neko u porodici preminuo? Otac Predrag jasno kaže: farbanje jaja nije grijeh, već simbol vjere. Kao što je krst simbol stradanja, a slavski kolač simbol žrtve i zajedništva, tako su i uskrsnja jaja simbol života, vaskrsenja i nove nade.
Ali ako te simbole poštujemo samo mehanički, bez razumijevanja i vjere, onda to nije znak duhovnosti, već folklor i sujeverje. Tada više vjerujemo u pukotine na ljusci nego u silinu Hristove žrtve i ljubavi.
- Pita se on – koliko njih posti na Veliki petak, a da zapravo ne zna ni zašto gladuje? Mnogi to rade iz navike, iz porodične tradicije, ali bez stvarne spoznaje. A upravo je ta spoznaja suština vjere. Post, farbanje jaja, dolazak na liturgiju – sve to ima smisla samo ako se radi s razumijevanjem i vjerom.
Na kraju, otac Predrag je poručio da nije važno samo šta radimo, već i kako to radimo i zašto. Ako slavimo Uskrs zato što osjećamo radost Hristovog vaskrsenja, jer vjerujemo u život poslije smrti, jer tražimo smirenje i mir u duši, onda se ništa neće slomiti, čak i ako jaje pukne. Tada ćemo znati da smo na pravom putu – onom koji ne vodi samo ka prazničnoj trpezi, već ka vječnom životu.
