Nema ljubavi do majčine ljubavi. To zna svaki čovjek koji je makar jednom u životu osjetio toplinu tog pogleda – pogleda koji oprašta, koji podnosi, koji čeka. Ali šta se desi kad majka više nema snage da čeka? Kad srce, koje je godinama davalo bez da traži, ostane bez odgovora?
Ovo je priča o jednoj ženi koja je vjerovala da je ljubav bezuslovna. I bila je. Sve do trenutka kada je ostala sama, zaboravljena – od onih kojima je dala sebe.
Nije bila poznata, ni bogata. Nije pisala knjige, ni držala govore. Ali je svaki dan ustajala s istom misijom – da njenoj djeci ništa ne fali. Bez muža, bez podrške, sama je odgajala dva sina. Radila je sve – po danu čistačica, po noći krojačica. Umorna, ali s osmijehom. Nikad se nije pitala „zašto ja?“ – jer majke to ne rade.
Svaku paru štedjela je za njihove knjige, nove cipele, toplu supu. I nikad im nije tražila da joj vrate. Samo da se jave. Da je ne zaborave.
I jesu se javljali. U početku. Kad su otišli na studije, pa kad su našli posao, kad su se oženili. Slali su poruke, slike unuka, donosili poklone. Majka je bila sretna – nije joj trebalo više od nekoliko riječi nedjeljom i fotografije s osmijehom.
Ali kako su godine prolazile, pozivi su prestajali. Prvo je bilo zbog posla. Onda zbog umora. A poslije – ni izgovora više nije bilo. Samo tišina. Praznici bez zvuka. Ručak za četvoro, a stolica prazna.
Svake subote čistila bi kuću, mijenjala peškire, stavljala cvijeće na sto. Kuvane sarme, pita, supa od domaće koke – sve što su voljeli kad su bili mali. Iako su vrata ostajala zatvorena, ona je vjerovala. Jer majka uvijek vjeruje.
Dok nije pala. Tijelo je izdalo, tišina ju je sustigla. U bolnici – bez ijednog glasa, bez poruke. Tri sedmice. Bez „Mama, jesi li dobro?“
Umjesto riječi, stigao je poziv advokata. Djeca žele da prodaju kuću. Tu kuću gdje su učili da hodaju, gdje su padali i plakali, gdje je majka krila čokoladu iza zavesa. Sada im treba veća, modernija. Tamo negdje, daleko. Za nove živote, bez nje.Pismo iz tišine
Nije se naljutila. Nije znala kako. Srce majke ne zna za mržnju. Ali tog dana, u tišini bolničke sobe, napisala je pismo. Ne da bi ih kaznila. Ne da bi tražila oproštaj. Već da bi, makar jednom, rekla šta nosi u sebi.
To nije bilo oproštajno pismo. To je bilo pismo postojanja. Da se zna da je bila tu. Da je voljela. Da je davala. Da nije bila zaboravljena – sama sebi.
Možda to pismo nikad neće biti pročitano. Možda sinovi nikada neće znati kada je otišla. Ali ona je našla mir. Shvatila je da ljubav ne mora značiti žrtvu bez kraja. Da se ne smije zaboraviti da si i ti neko, a ne samo majka.
Danas živi tiho. Bez očekivanja. Bez pitanja. Sa sobom, i sa svojim oprostom.
Jer biti majka ne znači nestati. Ne znači biti nevidljiva. Ne znači da tvoje suze nemaju težinu, a tvoje tišine ne zaslužuju odgovor.
Majčinstvo jeste svetinja – ali ne treba da bude samoodricanje do poslednjeg daha.
Neka ova priča podsjeti – da se majke ne podrazumijevaju. Da se njihova tišina mora čuti. Da ih treba voljeti dok su tu.
Jer kad odu, ostane samo pismo. A pismo, koliko god bilo istinito – ne može se zagrliti.
