Pevač Sergej Ćetković već četvrt veka svojim prelepim glasom osvajaja srca verne publike, a sinoć je u prepunom Sava Centru proslavio veliki jubilej. Iako je obeležio značajan uspeh, on kaže da je tek na pola puta i da se raduje novim dostignućima. Koliko je veliki čovek, pokazuje i to što su ga podržali kolege iz različitih branši i žanrova. Iako je poznat po blagojoj naravi, priznaje da je najzahtevniji prema sebi.
Sergej je istaknuo kako se dosljedno drži načela “manje je više”. Publika je cijenila odličnu glazbu i ugodnu atmosferu. Njegova obitelj bila je u prvom redu, a on je priznao da je njihova nazočnost sastavni dio uspjeha događaja. Izrazio je zahvalnost kolegama i prijateljima na potpori u obilježavanju 25 godina njegove karijere. Dodatno, osvrnuo se na svoj pristup suradnji i glazbenoj komunikaciji s partnerima.
- Imam velika očekivanja jer jako preferiram točnost. Prije svega, služim kao svoj najstroži kritičar. Rijetko iznosim kritike jer sam u društvu pojedinaca koji dijele moju perspektivu. Moje su kćeri to doživjele nebrojeno puta i dobro znaju što znači nastupati uz mene, istaknuo je kantautor nakon koncerta.Nasuprot tome, primijetio je da je bio iznimno nemirno dijete tijekom svojih ranih godina, što je činjenica koju nam je prilično teško zamisliti s obzirom na osobu koju je uspostavio u javnoj areni.
“Bio sam prilično nestašno dijete, osobina koja se zadržala do moje osme ili devete godine. Tijekom svog odrastanja često sam prednjačio u raznim nestašlucima, bilo s braćom u obitelji ili s prijateljima iz susjedstva i škole. Moji su se roditelji suočavali s velikim izazovima u upravljanju mojim ponašanjem, budući da nisu bili sigurni kako me umiriti daleko od nevinih, te je organizirao brojna natjecanja, uključujući biciklističke utrke i razne druge aktivnosti“, prepričava Sergej.
Nadalje primjećuje da je njegov otac bio prisiljen pozabaviti se posljedicama svih svojih prijestupa.Moj je otac često imao troškove za popravak i zamjenu susjedovih ograda, što je često bilo potrebno zbog mojih jurnjava biciklom. Također je kupio nove gume i riješio brojne druge troškove. Gotovo svakodnevno su me odvodili na šivanje. Kad je čuo moje korake na ulici popraćene mojim plačem, otac je instinktivno shvatio situaciju i odmah uzeo ključeve automobila da me odveze do liječnika.
- Također je važno napomenuti da je tijekom školovanja imao averziju prema tjelesnom odgoju.Bio sam izvrstan kao učenik, pokazujući jaku sklonost školi. Od raznih predmeta najdraži su mi bili srpski jezik i srpskohrvatski. Nasuprot tome, nisam volio tjelesni odgoj zbog čestih maratona i kroseva, jer nisam sklon trčanju. Ipak, imao sam strast prema košarci i nogometu. Osim ovih, također sam uživao u glazbi i umjetnosti; ali najveći entuzijazam bio mi je srpski jezik. Bio sam bez premca u ovom predmetu, dosljedno izrađujući izvanredne radove kroz osmi razred, budući da sam posjedovao talent za grafičko izražavanje, koristeći brojne metafore i živopisne opise, što su moji učitelji jako cijenili.
Jedna specifična anegdota ostala mu je u sjećanju, jer je to bio razlog zašto je jedva preživio.Moj otac, reli vozač, imao je razne dijelove opreme kod kuće. Jednog sam dana odlučio uzeti njegovu kacigu i, tek što sam nabavio novi BMX bicikl — popularan predmet tog vremena i suštinski san svakog dječaka — organizirao sam utrku niz brdo Gorica, smješteno u blizini Podgorice, poznato po opasan i neravan teren. Sa smiješkom Sergej priča:
“Kad smo krenuli u spuštanje, našao sam se na čelu sve dok se očeva kaciga, koja je bila znatno prevelika, nije pomaknula tako da mi je ometala vid. Brzina je bila tolika da nisam mogao zaustaviti na vrijeme, što je rezultiralo mojim zabijanjem u susjedovu ogradu.” Dodaje: “Mislim da nema potrebe dalje elaborirati ono što se dogodilo nakon toga, jer sam to već spomenuo na početku našeg razgovora.
No, glazba je imala značajno mjesto u njegovu životu od ranih godina.Od malih nogu moja je strast prema glazbi zasjenila moju naklonost prema crtanju. U dobi od šest ili sedam godina pronalazio sam veliku radost u slušanju očevih kaseta, posebno me oduševio “The House of the Rising Sun” u izvedbi grupe “The Animals”. Ova pjesma je kasnije dobila svoj glas preko Mikija Jevremovića.
Gledao sam u instrumente s osjećajem čuđenja. Nakon toga sam upisao nižu glazbenu školu, sudjelovao u zborovima i počeo se družiti sa suvremenim glazbenicima u Crnoj Gori. Osnovao sam čak i svoj prvi bend, a ostalo je, kako se kaže, povijest. Pjevač, poznat po nevoljkosti bavljenja medijima, mnoge bi mogao iznenaditi otkrićem svoje nestašne i buntovne naravi tijekom djetinjstva.
